MAZOHIZAM MEĐU KNJIŽEVNICIMA Krleža je bio direktan nasljednik Leopolda Sacher Masocha

Potkraj prošle godine u knjižare je stigla zbirka eseja Borisa Perića “Važno je zvati se Gregor”. Iza neobičnog naslova, koji je dakako parafraza poznate drame Oscara Wildea “Važno je zvati se Ernest”, krije se dragocjeno komparatističko štivo, tri kratke studije o Leopoldu Sacher Masochu, Franzu Kafki i Miroslavu Krleži, garnirane romansiranim uvodom, u kojem progovara Nečastivi osobno.

Perićeve tri studije, s uvodom samo stotinjak stranica, čine nedjeljivu cjelinu, svaka sljedeća temelji se na prethodnoj, i kriju u sebi materijal za doktorat, no koji je velikodušno žrtvovan neformalnoj formi eseja. Postupak rekli bismo mazohistički, u skladu s glavnom temom studija: mazohizmom.

Europski kontekst

Boris Perić (r. 1966. u Varaždinu), vjerojatno je naš najučeniji germanist srednje generacije, samozatajan literat, ali i diplomirani filozof, uzgredice etimolog, dobar poznavatelj većine glavnih europskih jezika, autor više romana, zbirki pripovjedaka, eseja i putopisa, koji se ovdje prihvatio za naše prilike golemog zadatka: da dokaže kako Miroslav Krleža, među ostalim, pripada samoj matici srednjoeuropske književnosti i zato što je direktan nasljednik Leopolda Sacher Masocha i zanimljiv suputnik Franza Kafke, te je zajedno s njima ugrađen u temelje naše zajedničke kulture iz koje proistječe naš specifičan suvremeni osjećaj života! Usudio bih se reći da je ova knjiga prva koja, s konkretno obrađenim dokaznim materijalom, odgovara na izazove što ih je postavio naš glasoviti germanist Viktor Žmegač u svojoj glasovitoj opširnoj studiji “Krležini evropski obzori”, objavljenoj 1986. Žmegač je na primjerima dokazivao Krležinu avangardnost u okviru velikih zapadnih književnosti, ostavivši mnoga pitanja tek načeta. Perić se dotaknuo jednoga posve konkretnog i s pomoću njega otvorio brojna nova. Zapravo nitko eto poslije Žmegača nije o evropskom kontekstu Krležina djela pisao originalno i učeno dok se evo nije pojavio Perić.

Anegdota iz djetinjstva

Nepoznata anegdota o Periću, koju ovdje ipak valja obznaniti, otkriva sljedeće: on je zapravo najmlađi pisac kojega je Miroslav Krleža primio u audijenciju! Doduše, sjedio mu je na koljenima (budući da ga je tad u obitelji dadiljao Krležin vinski prijatelj, slikar Miljenko Stančić), ali svejedno je zapamtio štošta…

Kako bilo, Perić je dakle jedan u nizu naših novih krležijanaca (etnolginja Suzana Marjanić, redatelj Ivica Buljan) zabavljenih Krležom u 21. stoljeću, animator njegova djela, štovatelj i lucidan promatrač koji djelo i život velikoga pisca čini aktualnim u današnjem kontekstu masovne kulture. Perić Krležu otkriva kao važnog promicatelja svijesti u mazohističkom karakteru modernog čovjeka. Perić tu pisca stavlja u kontekst od Hegela do Lou Reeda, od Goethea do Warhola, ali ne slobodno, eklektički, nego na temelju, rekao bih, jedinstvene formule.

Đavao Gregor

Gregor je dakako đavo, a provlači se kroz imena junaka u djelima Leopolda Sacher Masocha, Franza Kafke i Miroslava Krleže koja Perić pažljivo analizira. U prvom redu daje povijesni pregled, teze i dokaze najvažnijih proučavatelja pojedinih djela narečenih pisaca, a zatim ih smješta u još širi filozofski okvir pa ih ogleda kroz Freuda (tri oblika mazohizma) i Hegelovu Fenomenologiju duha (opreka rob/gospodar) te privodi modernom osjećaju života, gdje se pop-kultura nameće kao mazohistička po sebi (srebrna estetika Andyja Warhola).

Mazohizam kao fenomen Perić pregledno iznosi koristeći se radovima Deleuzea, Guatarija, Petera Weibela, Wilhelma Reicha, Richarda Krafft-Ebinga, Petera Sloterdijka, Heinza Hillmanna, Giorgia Agambema, Waltera Benjamina, a odlutat će, kad je potrebno, sve do Sokrata.

No, sve je koncentrirano oko jednoga čitanja i nekoliko imena, a osobitu draž knjizi daju autorovi prijevodi, primjerice Ugovora kojim je slavni pisac Leopold Sacher-Masoch na šest mjeseci (ne nužno u komadu) postao rob stanovite gospođe Fanny von Pistor. U tom kontekstu, ostaje još otvoreno pitanje čiji je rob možda bio naš slavni Krleža…