A možda istina izgleda sasvim drugačije i možda je sve odlučeno jedne ljetne večeri, nakon tri godine studija slikarstva, za vrijeme ljetovanja u Sopotu 1949. godine, kada sam, umoran od jalovih prijepora, donio neodgodivu odluku: - Ako sutra bude kiša, idem u Lódz na prijemni u Filmsku školu! Ujutro je padalo, tako da sam sjeo u vlak. Iza Tczewa se razvedrilo i pojavilo se sunce, ali ostatak mog života krenuo je u smjeru jučerašnje odluke. I tako sam postao redatelj...
Ovako objašnjava svoj životni put veliki poljski redatelj Andrzej Wajda u svojoj najnovijoj autobiografiji Film i ostatak svijeta , koja se upravo pojavila i u našim knjižarama. Je li baš bilo tako? Je li stvarno slučaj presudio da se odluči za režiju a ne za slikarstvo? Vjerojatno ne, jer dok čitate o njegovim godinama na likovnoj akademiji, znakovito je da on piše o stvaralaštvu svojih kolega, od kojih su ga neki itekako impresionirali, a o vlastitom ponajmanje. Kada je upao u Lódz, bio je prvi među jednakima, nitko nije imao pojma o filmu, međutim, on se lako probio zahvaljujući iznimnom obrazovanju i vizualnom instinktu. Kada je njegov profesor, renomirani Alexander Ford, odustao od režije filma “Pokoljenje”, kojim je trebalo proslaviti desetu obljetnicu aktivnosti prokomunističke Narodne armije, Wajda je bio logičan izbor da preuzme taj posao: bio je najtalentiraniji student u klasi koja je uključivala i neke kasnije sjajne poljske filmaše poput Andrzeja Munka.
Očeva smrt u Katynu
Knjiga je zanimljiva i stoga što u njoj prvi put opširno piše o djetinjstvu. Otac Jakub bio mu je idol, časnik koga je s tisućama drugih 1940. ubio NKVD u katinskoj šumi: obitelj je to doznala tek 1943., kada su Nijemci otkrili detalje o tom masakru, spretno potpirujući animozitet prema sovjetskom neprijatelju. U to vrijeme Andrzej se već borio u redovima poljske Zemaljske armije, koja za razliku od Narodne nije simpatizirala komuniste nego vladu iz Londona. Kada je rat završen, tri dana su ga preslušavali da ustanove kome je lojalan, a sumnjičenja su prestala tek kad se 1948. učlanio u poljsku radničku partiju.
Poljska kultura pedesetih bila je čudan fenomen. Kada se 1955. pojavilo “Pokoljenje”, partijska vrhuška nije bila zadovoljna i Wajda je bio prisiljen na ustupke, izbacivanje pojedinih scena i dodavanje novih. Mladi Roman Polanski - koji je glumio u filmu - imao je dojam da je upropašteno vrlo zanimljivo ostvarenje. Već 1956., kada je snimao svoj drugi film “Kanal” o neuspjelom varšavskom ustanku 1944., redatelj je naišao na potpuno drugu atmosferu: o njegovu prvijencu odlučivali su sitni birokrati, a o novom filmu renomirani kolege poput Jerzyja Kawalerowicza. Zato je i puno provokativniji rad, sav u mraku varšavskih podzemnih prolaza, glatko dobio dozvolu za prikazivanje.
U ministarstvu kulture nije baš bio omiljen, međutim, procijenili su da je to potencijalni eksportni proizvod i poslali ga u Cannes, gdje je zajedno sa “Sedmim pečatom” Ingmara Bergmana podijelio nagradu žirija. Poljski filmovi tada su posvuda odlično prolazili i stvorena je kovanica “poljska filmska škola”. Wajda ističe paradoks: tridesetih godina u Poljskoj je vladala demokracija, no njezinu kinematografiju malo je tko uzimao ozbiljno. Pedesetih godina za “tvrdog” komunizma nastao je kreativni proplamsaj koga je respektirao čitav svijet.
Taj komunizam imao je nevjerojatne mijene. Nakon uspjeha “Kanala” Wajdi su dozvolili da snimi “Pepeo i dijamant” po scenariju i romanu Jerzyja Andrzejewskog, u kojem bivši pripadnik Zemaljske armije ubija komunističkog funkcionara. Takav siže godinu-dvije ranije bio bi nezamisliv, no nakon listopada 1956. situacija je bila nešto liberalnija i projekt je odobren. Kada je film snimljen, opet je nastupila stega i film nije mogao ni na jedan strani festival. Prošvercan je 1959. u Veneciju, i to izvan konkurencije, gdje je dobio nagradu kritike.
Veliki Cybulski
Glavnu ulogu igrao je Zbygniew Cybulski, koji je imao epizodu već u “Pokoljenju”. Wajda otkriva da su ga kolege mrzile jer se skrivao iza tamnih naočala, imao je slab glas koji u teatru nije čula publika u zadnjim redovima, a i tekst je teško pamtio. Ipak, kad bi stao pred kameru izgledao je fascinantno i u trenu postao najveća zvijezda poljskog filma. Od njega je Wajda naučio da glumce treba slušati: junak “Pepela i dijamanta” trebao je nositi jahače hlače i visoke čizme, a Cybulski se na setu pojavio odjeven kao beatnik. Odjednom je čitav film dobio novu dimenziju, njegov lik bio je netko s kojim se mlada publika mogla poistovjetiti, čime je priča postala još provokativnija.
Wajda u knjizi često spominje Jugoslaviju, poznavao je i Ivu Andrića, a zanimljivo je da je prva verzija scenarija za “Čovjeka od mramora” nastala nakon neuspjeha filma “Sibirska ledy Macbeth” u produkciji beogradskog Avala filma (glavne uloge igrali su Olivera Marković i Ljuba Tadić). Wajda se htio vratiti korijenima, filmu s političkim nabojem, ali je shvatio da tako nešto u tom razdoblju nije moglo proći. Počeo ga je pripremati tek 1976., kada je pokret Solidarnost počeo nagrizati poljski politički establishment, ali je s njim prošao kao i s “Pepelom i dijamantom”: nisu ga smjeli slati na strane festivale, a i kasnije emitiranje na televiziji gotovo je spriječeno.
Poljska je tada već bila potresena nemirima i Wajda je u svom novom filmu “Čovjek od željeza” mogao upotrijebiti scenu smrti radnika koju je morao izrezati iz “Čovjeka od mramora”: film je dobio Zlatnu palmu u Cannesu i bio hit u poljskim kinima sve do vojnog udara u prosincu 1981. Već tada su počele pripreme za film “Danton” s Gerardom Depardieuom u naslovnoj ulozi, snimalo se, dakako, u Francuskoj, ali redatelj - za razliku od mnogih svojih prijatelja filmaša - nije htio ostati u egzilu. Smatrao je da njegova umjetnost nešto predstavlja prvenstveno Poljacima, a ukoliko je prihvate i u svijetu, to je samo dodatna pogodnost. No da stalno snima u inozemstvu, to za njega nije dolazilo u obzir.
Kreativna autobiografija
Za razliku od brutalno iskrene autobiografije Romana Polanskog jednostavno nazvane “Roman”, u kojoj pisac nabraja svoje ljubavnice i usputne veze, u ovoj knjizi nema ništa o Wajdina četiri braka, spominje se samo njegova zadnja supruga i bliska kreativna suradnica Krystyna Zachwatowicz. Ovo je prvenstveno kreativna autobiografija, u kojoj se tu i tamo spomene svakodnevni život, poput činjenice da je u socijalizmu stalno morao snimati filmove jer su honorari bili mali: po projektu bio dobio svotu koja je iznosila trećinu cijene polovnog automobila. No zato su stranice posvećene nastanku legendarne predstave “Bjesovi” po Dostojevskom, početkom sedamdesetih godina, iznimno uzbudljive: i redatelju se povremeno činilo da ne zna što radi, zafrkavali su ga i glumci, no naposljetku su i na gostovanju u Londonu ispraćeni ovacijama.
Efektni su i dijelovi o snimanju filmova “Katyn” i “Walesa”. U prvom je Wajda vratio dug pokojnom ocu, no nije ga htio koncipirati kao osvetoljubivi pamflet prema Rusima, putovao je s filmom po Ruskoj federaciji i pratio kako ga publika tamo prima. Kada se na jednoj od projekcija ustala neka djevojka i zamolila prisutne da odaju počast katinskim žrtvama, znao je da je ostvario cilj. “Walesa” je pak nastao u razdoblju kada naslovni junak više nije bio idol radničkih masa, mnoge je razočarao kao premijer i ta se distanca u filmu prepoznaje: manje je poznato da je glavnog glumca i glumicu, koji igraju Walesu i njegovu suprugu Danutu, redatelj pokupio iz filma svoje prijateljice Agnieszke Holland “U tami”.
“Film i ostatak svijeta” nije jedina Wajdina autobiografija, već je i prije puno pisao o sebi pa i u formi knjiga, međutim, to je dosad najopsežniji pregled karijere koja je traje već punih šest desetljeća. Da bismo doznali o njemu sve što nas zanima, trebalo bi bar nekoliko ovakvih knjiga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....