Početkom prošlog srpnja napisao sam u Globusu poduži članak o filmu “Ida” kao najvećem adutu predstojećeg Motovun film festivala te ga završio konstatacijom da bi Poljaci povukli vrlo mudar potez kada bi ga kandidirali za Oscara, jer bi posve sigurno dobili nominaciju a možda i glavnu nagradu, koja im je proteklih desetljeća uporno izmicala. Scenarij mi se činio vrlo realan, jer je “Ida” u to vrijeme bila najuspješniji istočnoeuropski film u američkim kinima posljednjih godina, zaradila je tri i pol milijuna dolara bruto, što je signal koji glasači Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti nikad ne ignoriraju, a osim toga drame o holokaustu njima su od prioritetnog značaja. Poljaci su uistinu kandidirali “Idu”, međutim, poprilično me razočaralo što analitičari holivudskih glasila u početku nisu film svrstavali među favorite: gadno su pogriješili, jer se on najprije probio na proširenu listu od devet najboljih, pa među pet nominiranih da bi naposljetku i pobijedio.
Poučna priča
Tako je poljska kinematografija iz desetog pokušaja napokon dobila svoga Oscara. Zašto ga nije dobila ranije? Priča je poučna i iz nje bi ponešto mogli naučiti i hrvatski filmaši. Prvi svoj film Poljaci su kandidirali 1957., bio je to “Kanal” Andrzeja Wajde, svojevrsni film noir o varšavskim ustanicima 1944. koji se skrivaju od nacista po podzemnim labirintima svoga grada, no nije dobio nominaciju jer je valjda Amerikancima bio suviše mračan.
Naredni Wajdin film “Pepeo i dijamant” Poljaci nisu kandidirali jer je slovio kao suviše kontroverzan, jedva je dobio dozvolu za prikazivanje, budući da je provokativno oslikavao odnose između nove komunističke vlasti i poraženih pripadnika Zemaljske armije ( Zbigniew Cybulski posebno je bio karizmatičan u ulozi atentatora na komunističkog dužnosnika). Bila je to velika greška, Orson Welles ga je stavio na svoju listu najboljih filmova svih vremena, a imao je i popriličan broj istomišljenika. Poljski je film tada bio na vrhuncu, pogotovo njegov tzv. crni val, uz Wajdu europski su kritičari uzdizali i Andrzeja Munka, Wojciecha Hasa i Jerzyja Kawalerowicza, no Američka je akademija tih godina preferirala Ingmara Bergmana i Federica Fellinija, što je donekle i razumljivo.
Prvu nominaciju za Poljsku izborio je 1963. Roman Polanski s “Nožem u vodi”, film nije dobro primljen kod poljskih kulturnih birokrata, smatralo se da neprimjereno traži procjepe u društvenoj svakodnevici, ali je nagrađen u Veneciji pa su ga iz oportunizma prijavili i za Oscara: nije pobijedio, kako bi i mogao kad se te godine natjecao Fellinijev “Osam i pol”, ali je omogućio redatelju da pobjegne u Zapadnu Europu i tamo započne ozbiljnu karijeru.
Šezdesete su bile razdoblje egzodusa poljskih filmaša, osim Polanskog domovinu su napustili i Jerzy Skolimowski, Andrzej Zulawski i Walerian Borowczyk, pa ne preostaje drugo nego zamišljati što bi se dogodilo da je socijalizam bio liberalniji i da se kinematografija mogla okoristiti takvim talentima. Kawalerowicz je 1966. dobio nominaciju za svoj ambiciozni spektakl “Faraon” (nije imao šansi uz konkurenta kakav je bio Lelouchov ljubić “Jedan muškarac i jedna žena”), no važnijom će čini nominacija koju je izborio Polanski, sada kao američki imigrant, za scenarij filma “Rosemaryna beba”: zašto ga nisu nominirali i za režiju, koja je uz glumačku izvedbu Mie Farrow najveći adut tog sjajnog trilera, danas se racionalno ne da obrazložiti, no tu je nominaciju kasnije ipak dobio za “Kinesku četvrt”.
Egzil talenata
Andrzej Wajda prvi put je nominiran 1975. za povijesnu fresku “Obećana zemlja” (u tom je razdoblju poljska kinematografija triput zaredom dobivala nominacije, čak i za filmove skromnije kreativne razine kao što su pustolovni spektakl “Potop” i kostimirana drama “Noći i dani”) i poslije za elegične “Gospođice iz Wilka” te za kanskog pobjednika “Čovjeka od željeza”. Potonji je premijerno prikazan 1981., u uzburkanom razdoblju prije no što je u zemlji proglašen vojni udar, slavili su ga kao važno ostvarenje, no bio je to manje zanimljiv nastavak ključnog Wajdinog filma “Čovjek od mramora” iz 1977. čiji je protagonist socijalistički udarnik smrvljen društvenim sustavom.
Kao i u slučaju filma “Pepeo i dijamant”, Poljska je ponovno imala šansu za Oscara, ali nije kandidirala kontroverzno ostvarenje iz politikantskih razloga.
Osamdesetih je uslijedio novi egzil poljskih talenata, među kojima se najviše izdvojila Wajdina mlada suradnica Agnieszka Holland. Ona je 1990. u Njemačkoj režirala film “Hitlerjunge Solomon” (u svijetu poznatiji pod naslovom “Europa Europa”), nevjerojatnu ali autentičnu priču o Židovu koji se u Trećem Reichu pretvarao da je arijac, no ta ga je kinematografija odbila prijaviti kao svog kandidata za Oscara: izbio je skandal, bilo je i optužbi za antisemitizam, jer je film posvuda bio hit (iz nejasnih razloga nikad nije prikazan u nas), u američkim je kinima zgrnuo pet i pol milijuna dolara bruto (danas bi to iznosilo bar 10 milijuna dolara) i po sudu mnogih te bi godine bez muke izborio Oscara (dobio ga je francuski anemični spektakl “Indokina”). Hollandica se utješila nominacijom za najbolji scenarij.
Poljaci su krivo kalkulirali i sa svojom narednom velikom redateljskom zvijezdom Krzystofom Kieslowskim. Dva filma iz njegove serije “Dekalog” prikazana su u kinima, “Kratki film o ljubavi” i “Kratki film o ubijanju”, za Oscara su 1988. kandidirali onaj prvi jer su smatrali da će drugi zgroziti članove Američke akademije mučnom scenom ubojstva taksista, no taj je dobio nagradu žirija u Cannesu i bar još desetak drugih priznanja, a prvi se uopće nije probio među nominirane. Jedine dvije nominacije - za režiju i scenarij - Kieslowski je dobio za svoj francuski film “Tri boje: crveno”.
Novi milenij je dobro počeo za Poljake, najprije su 2000. Wajdi udijelili Oscara za “pet desetljeća sjajne filmske režije”, a onda je napokon Polanski iz trećeg pokušaja (drugi je bio s “Tessom”) napokon dobio nagradu za režiju i to francusko-njemačko-britanske koprodukcije “Pijanist”, u kojoj je Poljska bila manjinski partner. Dakako, nije je mogao osobno primiti zbog nekadašnje optužbe za silovanje maloljetnice. Wajda je još jednom nominiran, 2007. za surovu ratnu dramu “Katyn”, a Hollandica 2011. za film “U tamu”, još jednu bizarnu verziju priče o holokaustu.
Zakinuti od Akademije
Borba te kinematografije za Oscara završila se uspješno tek ove godine, no poljski predznak je pomalo relativan jer Pawel Pawlikowski već godinama živi u Velikoj Britaniji (rođen je 1957. u Varšavi) i ovo mu je prvi film u domovini. Poljska je odavno mogla imati svog Oscara, međutim, presudili su politički progoni i represivna kulturna politika koji nisu dozvoli kandidiranje njihovih najistaknutijih ostvarenja a uz to su i rastjerali njihove istaknute umjetnike diljem Zapadne Europe i Amerike.
Oscarom za “Idu” izmiren je važan dug, no koga je još Američka akademija najviše zakinula? Svakako Izrael (10 nepotvrđenih nominacija) i Meksiko (osam nominacija), no redatelji potonje zemlje zato danas sjajno prosperiraju u Hollywodu. Hrvatska je puno bolje kotirala u okviru Jugoslavije, od šest nominacija njezine su produkcije i redatelji izborili čak četiri (“Cesta duga godinu dana”, “Deveti krug”, “Kozara”, “Bitka na Neretvi”). Od Poljske možemo naučiti samo to da treba kandidirati onaj film koji ima najviše šanse kod Američke akademije, a ne kalkulirati oko odabira zbog cehovskih ili političkih obzira.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....