Moji djedovi nikad nisu čuli za Jasenovac. Jedan se pobratimio sa Srbinom iz susjednog sela, kasnije je tog Milorada spasio od strijeljanja

Ima tome tjedan-dva da je Damiru Karakašu na vrata pozvonio poštar. S paketom u ruci.

"Traži me čovjek 15 eura. Nisam u kući imao gotovine, nazovem ženu, ne mogu je dobiti, a poštaru se žuri. Ajde, susjeda mi posudi 15 eura.

Ode poštar. Uzmem neki veliki nož, hoću to raspakirati. Nisam imao pojma što otvaram. Kad ono... unutra američko izdanje moje ‘Proslave‘.

Knjiga prekrasno izgleda. Odmah sam je stavio u - džep."

Ravno u džep, jer tako je odavno zamišljao. "To je bio poseban osjećaj", kazuje veselo k‘o da mu je prvi prijevod. Uz svijest da je preveden na velikom, za stranu literaturu, pogotovu onu koja dolazi iz jezika malobrojnih govornika, nezainteresiranu čitateljsku publiku, pisac se obradovao tom džepnom izdanju...