SIN HUCKLEBERRY FINN

KRITIČARKA JUTARNJEG O NAJBOLJEM ROMANU BEKIMA SEJRANOVIĆA Pripovjedač sklon drogama uronio u dan nakon kojeg više ništa ne može biti isto

 Ranko Šuvar / CROPIX
Upravo ovdje Sejranović je pronašao za sada najadekvatniji i najuvjerljiviji pripovjedački glas, zbog čega je "Tvoj sin" njegov najkompleksniji, pa i najbolji roman

Kad bi netko posve neupućen u ovdašnje književne glasove pronašao knjige Bekima Sejranovića bez potpisa autora, bez problema bi ih prepoznao kao opus jednog pisca. Nema, naime, u književnosti regije tako konzistentnog proznog rukopisa u kojem se iz knjige u knjigu nadopisuje životna i književna (auto)biografija i ponavljaju neki tematsko-motivski sklopovi, ali bez ikakvog osjećaja ponavljanja u negativnom ili manje kreativnom smislu.

Kad počnemo čitati Sejranovićev novi roman, pripovjedač u 1. licu već nam je stari znanac; još od 2002. godine i prve prozne zbirke "Fasung", a osobito nakon romana "Nigdje, niotkuda". Kroz prozorčić broda koji plovi Savom, a na toj će se rijeci odvijati fabularna dionica smještena u sadašnjost, naime, proviruje isti onaj pripovjedač sklon autoanalizi čiju pretpriču dobro znamo; od bosanskog djetinjstva, preko dislociranosti u Norvešku, ljubavi s nesretnim završecima, povrataka i odlazaka, do sklonosti da uvijek kada pripovijeda o drugima - pripovijeda o sebi.

I u ovome romanu, posveti Marku Twainu i njegovu junaku slobodarskog duha, glavni će junak u fragmentarnom pripovijedanju sakupljati krhotine vlastitog života, uz važnu naznaku kako je upravo ovdje Sejranović pronašao za sada najadekvatniji i najuvjerljiviji pripovjedački glas i formu pripovijedanja, zbog čega je "Tvoj sin" njegov najkompleksniji, pa zašto ne reći i najbolji roman.

Njegova proza nikada nema "uredan" linearni slijed, a njezin su okidač putovanja, kretanja, odnosno promjene mjesta boravka koje se pokazuju sudbinskim za pripovjedača. Roman načelno ima dvije fabularne dionice - jednu koja tematizira pripovjedačevo putovanje Savom i Dunavom prema Crnom moru, o čemu je snimljen i dokumentarni film. Ta se dionica, naizgled sekundarna, ali zapravo posve ravnopravna, uobličava i u pričama koje funkcioniraju kao samostalne cjeline i romanu daju dodatne pustolovne konotacije, kao i mogućnosti vremenskog diskontinuiteta. Druga, u kojoj se progovara iz perspektive sadašnjosti, zbiva se na rijeci 2014. u ljeto koje pripovjedač provodi s Matorim (teško bolesnim ocem) i Crncem (sejranovićevskom varijantom twainovskog Jima, inače krijumčarem).

Pripovjedač, sklon drogama koje se kao motiv ovdje ne pojavljuju nimalo pomodno-šminkerski, već funkcioniraju kao katalizatori emocija i stvarno stanje pripovjedačeve svakodnevice, svjestan je kako je dan u koji je uronio "taj dan" i kako nakon njega više ništa ne može biti isto jer trojac s rijeke neumitno kreće prema svojim obalama - smrti, zatvoru, liječenju od ovisnosti. Nakon što se "toga dana" otac doista ne vrati s noćnog ribolova, sin će krenuti u potragu za njim svjestan da se vjerojatno dogodilo najgore, no tu će potragu u smislu suočavanja s istinom nastojati što više produžiti, među ostalim i pričanjem priča, kao neprestanim digresijama u odnosu na glavnu fabulu, ali i vlastiti život.

Potraga za ocem, tako, postaje potraga za vlastitim identitetom koji je kao i uvijek kod ovog pisca rasut na bezbroj fragmenata i uloga toga "ja" koje je istovremeno "čudak, propalica, džanki, budala", "nezreo, radoznao, nesiguran i nestabilan", ali i "sin, otac, pisac". Jasna je poveznica koju Sejranović ovim romanom uspostavlja između plovidbe i rijeke s jedne i života, ali i pisanja, s druge strane, no u ovom je romanu više nego ikad naglašena važnost pripovijedanja i zapisivanja ispripovijedanog jer se upravo u tome krije istina, ta suptilna preobrazba autobiografičnosti u fikciju.

Život je klopka, reći će pripovjedač, baš kao što su to i rijeka i pisanje, no prije nego što se u nju definitivno upadne, valja presložiti prtljage svoga života, čak i pokušati ispripovijedati ono što je najteže - ljubavnu priču prema kojoj još nije uspostavljena potrebna distanca. "Tvoj sin" svakako je jednim dijelom i autopoetički Sejranovićev roman, u kojem dionice o pisanju kao "subjektivnom pretjerivanju“ koje "vidi samo tamnu stranu medalje" uronjene u kontekst cijelog romana doista funkcioniraju kao začini na jednome mjestu spomenutog očeva fišpaprikaša, čija savršenost, kao i kod pisanja, ovisi o uspješnom omjeru različitih sastojaka.

Sejranovićev roman, tako, može se čitati kao posveta rijeci i nomadskom načinu života, raščišćavanju odnosa oca i sina kao jednom od temeljnih odnosa svačijeg identiteta, ali i kao roman o nekim ključnim trenucima pripovjedačeva života s kojima pisanjem sravnjuje račune. "Tvoj sin" je prije svega knjiga o pripovjedačevoj potrazi i suočavanju sa samim sobom, žanrovski rubna proza, živa i autentična, rasuta i istovremeno čvrsta, prepuna emocija kojima zapravo i ne treba nikakav katalizator.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2024 15:55