"Knjige se pišu zato, da nadomjeste život“, pročitat ćemo na početku "Crnog pisma", prve prozne knjige pjesnikinje i urednice na Trećem programu Hrvatskog radija Irene Matijašević. No, vjerojatno, kako to dubinski ukazuje ova knjiga, i zato da se isti taj život može uopće preraditi, razumjeti, na kraju krajeva i preživjeti. Premda se "Crno pismo" može čitati kao roman koji povezuje jedan ženski pripovjedni glas, točnije je ipak reći da je autorica, što god pisala, uvijek prvenstveno pjesnikinja.
Njezine zbirke "Naizgled" i "Južne životinje" jedan su od zapaženijih primjera tzv. narativne poezije, no svaki je njezin iskorak iz poezije na neki, vrlo naglašen način poetski; drama "Danska H2O" bila je poetska, takva je i ova proza. U njoj je isprepletena gusta mreža samoispitivanja ('samosanacije', upotrijebimo li naslov jedne prozne knjige senzibilitetski vrlo joj bliske autorice, Suzane Matić) pripovjedačice (o kojoj je vrlo znakovito rečeno "ona, to sam ja") koja se nalazi u stanju, pojednostavljeno rečeno, (post)ljubavne traume. Proza je tako potpuno fokusirana na glavni lik, kroz njezinu se svijest koja se pretapa u to crno pismo koje ima svoga adresata ili više njih, te neformalne dnevničke zapise, prelamaju svi "događaji" koji tu nisu u funkciji uobličavanja čvrste fabule, nego su fragmenti unutarnjih stanja i vanjskih silnica filtriranih kroz svijest i doživljavaju svoju transformaciju - u pismo.
Kroz strukturu četiri godišnja doba, sve do završnog epiloga, uspostavlja se vrlo emotivan i bolno iskren monolog koji funkcionira prije svega kao pismo samoj sebi. Kao pročišćavanje, terapija, izgovaranje onoga što najviše boli, optuživanje i autoanaliza. Kao krhotine jednog ljubavnog raskida, razbacani motivi prevare, izdaje, nerazumijevanja, s povremenim izletima od sebe prema drugima (ocu, obitelji, suparnicima, protivnicima...).
S jedne strane ovo je i obračun sa žanrom proze, "žanrom koji me odbijao cijelog života", ali je u jednom trenutku postao jedinim mogućim medijem "samosanacije", pa se i njega nastoji analizirati u onim dijelovima koji funkcioniraju kao zapisi o nastanku knjige. Na neki način "Crno pismo" pokušava uhvatiti i pratiti strukturu labavog romana, ono ima svoj razvoj i epilogom naglašen "izlaz" u kojem pripovjedačicu "veseli vanjski svijet", jer je proces pisanja ipak doveo do pročišćenja, do "nadomjestka" života nakon kojeg se opet može izaći van s nekim spoznajama o sebi i drugima koji su nam bliski.
Proza Irene Matijašević s jedne je strane na tragu fragmentarne ženske proze, hibrida dnevničkih zapisa, pisma, pjesme u prozi, koja tematizira samoću, odnose s drugima, bliskima, ljubav koja dovodi do bolesti i ovisnosti, strahove, preuzetno rečeno život. No, daleko je autorica od bilo kakvih klišeja ili banalnosti na kojima se bazira taj tip suvremene proze, njezino pismo nimalo ne koketira s čitateljima, vrlo je osobno, na trenutke autistično, svo u poetskim pasažima, u proturječnostima koje su odlika pripovjedačicinog karaktera, njezine ljubavne veze, na kraju krajeva i strukture i logike same priče.
Čitavo vrijeme, čitajući "Crno pismo", imamo osjećaj kako je ova proza nastala kao prostor u kojem se odlažu emocije kojih je u jednom trenutku bilo previše i koje su bile presnažne da se s njima može živjeti u onom "pravom" životu. Zbog toga neki dijelovi ostavljaju dojam konfuznosti i neke neuhvatljive logike, no tako je to s emocijama.
Doista se može reći kako se ovom prozom pisanom posve izvan bilo kakvih žanrovskih i tematskih klišeja, Irena Matijašević u godini koju možemo nazvati godinom vrlo zanimljivih proznih debitanata, predstavila kao spisateljica nesklona bilo kakvim kompromisima, pa čak ni onome kako se prelazak iz poezije u prozu događa onda kad poezija postane prekrhka za "velike" teme. Njezin je ulazak u novi žanr lagano uklizavanje u neku vrstu međuprostora, kroz meku granicu gdje narativna poezija prelazi u introspektivnu prozu. Bijelo prelazi u crno, i obrnuto.