U našoj pismenosti nedostaje svega pa tako čak i ljubavnih romana. Ima ih tko čitati ali ne i pisati. Tradicije imamo, ali i ona je mršava. Kako bilo, u nas je svaka čitljiva literatura događaj, pa je događaj i kad se objavi kakav rasan primjerak žanrovske proze.
Pred nama je roman “Tajna prijateljice noći” autorice Rosie Kugli, nedavno ga je objavio Profil, koji posvema ispunjava kriterije žanra ali zalazi i malko dalje: posrijedi je ljubić sa začinima kriminalističkog romana, pa i romana društva, koji se dakle čita kao svojevrsna napetica opće prakse.
Mlada djevojka iz zagrebačke građanske obitelji pokušava se odvojiti od propale matere, slavne balerine što se nepovratno propila, te nabasa na pogrešnog čovjeka. On nije toliko pogrešan da bi bio zao, nego je slabić, gastarbajter priženjen za bogatu Njemicu. Djevojku zavede i ostavi u rukama jedne vješte purgerske matrone koja iza paravana modne agencije upravlja elitnom prostitucijom. U jednoj situaciji u hotelskom predvorju djevojka se zabunom obrati muškarcu za kojega je pomislila da je klijent te se upusti s njim u jedan posve nevin odnos. Muškarac je sudac i ima opaku suprugu odvjetnicu.
Autentični Zagreb
Ta je supruga hladna, inteligentna i nemilosrdna pa ih oboje podčini gadnim spletkama. Mlada djevojka preuzima posao od matrone, već je rodila, sudac misli da je sterilan i vraća se moćnoj supruzi. Na koncu, nakon više godina, u sudnici se rasplete i njihova ljubav. Tako na koncu djevojka ipak dobije suca, pred kojim se našla kao optuženica, i dijete oca, no nova će obitelj nastaviti u neizvjesnost: on će očito izgubiti ugled i posao, a ona se možda izvuče s robije…
Fabula ne teče linearno, dana je kao flashback, a u pozadini niče uvjerljiva slika društva. Zagreb je u ovome romanu zbilja Zagreb, događa se ono što je moguće da se dogodi upravo u njemu, a likovima je podaren unutarnji život vrlo zapravo vješto. Niti ljubavne misli nisu standardno banalne, ništa nije drveno, a niti pretjerano. Autorica, među ostalim, daje prilično trpku sliku našega pravničkog miljea, neskrupuloznih fiškala, političkih intriga, korumpiranih sudaca. Prikazujući svijet takozvanog boljeg građanskog društva kao dosta bijedan, okrutan ali i smiješan, spisateljica, među ostalim, eto daje i angažiranu prozu. Jedini zapravo prigovor koji nalazim za ovaj prilično opsežan roman (300 stranica) jest to da bi se rečenice mogle lišiti stanovite količine pridjeva. Ne, spisateljica ne piše kičasto, ali mogla bi još i bolje. Često više kaže nego je svjesna. Kako bilo, posrijedi je, što se kaže, rođena pripovjedačica, koja često kao da ima više ideja nego vremena da ih posloži.
Tko je autorica
Rosie Kugli zvuči kao pseudonim, ali nije. Prezime je slavno, makar zaboravljeno: pravi ljubitelji knjiga ipak će se sjetiti knjižare Kugli, možda najpoznatije zagrebačke u prvoj polovici 20. stoljeća, čiji je utemeljitelj bio Stjepan Kugli, a potom su posao preuzela tri njegova sina… Po struci je pravnica, ali obitava izvan struke, napisala je nekoliko knjiga za djecu i pregršt ljubića za ženske časopise. Pisala je i kolumne o tobožnjim samo za žene pitanjima. Prozu nema smisla pisati ako kaniš objaviti roman ili dva. Bila bi prava šteta da ova autorica ne ispiše nisku ovakvih djela. Prije svega, za njih postoji publika. U plitkom moru naše tzv. ženske proze sad se evo javio glas koji je prije svega romanopisački, a tek onda ženski, sa senzibilitetom i vještinom da upravo ženske likove, njihova stanja i motive, predoči mnogo jasnije i življe nego velika većina naših muških spisatelja svih fela, dobi i pedigrea.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....