Pisanje je moja strast. Kad sjednem za kompjutor, zaboravim na sve. Ne postoji više ništa do riječi. One teku, a ja se igram s njima. S njima mogu sve i s njima mi je sve dopušteno! Svoj prvi roman napisala sam još u osnovnoj školi. Moja učiteljica, ili kako smo onda govorili ‘drugarica’, Željka Horvat-Vukelja, vodila je literarnu grupu i nadobudno smo se bacili na pisanje pjesmuljaka, ali ne samo to. Grupica ambicioznih skribomančića, dosta ambiciozno navudrena, zasukala je rukave i pokrenuli smo školske novine. Tada sam napisala svoj prvi ljubavni roman. Izlazio je u nastavcima.
Sjećam se da sam iskreirala jedan prilično zanimljiv zaplet, pomalo nalik meksičkoj sapunici, ali na samom vrhuncu, kako to obično biva, školske su financije presušile. Nikada se nije saznalo je li fatalna ljepotica završila sa svojim princem i je li omraženu zlicu stigla zaslužena kazna. Ipak, bila sam ponosna jer svi su me, čak i profesori, salijetali na hodniku, ispitivali kako li će samo završiti, kaže Rosie Kugli, nova zvijezda na domaćem književnom nebu, autorica više knjiga za djecu, monografija o sportašima i samozatajna spisateljica ljubavnih romana.
Napetica o prostituciji
Ovih je dana objavila opširan ljubić “Tajna prijateljice noći”, u nakladi Profila. Više od 300 stranica krije nekonvencionalan zaplet s elementima krimića, napetu priču o zagrebačkoj djevojci koja prvo upadne u lanac prostitucije, a zatim postane svodnica dok teži savršenoj ljubavi s muškarcem koji ju je, kao žrtva spletke, i ne znajući, iznevjerio. Njezina suparnica proračunata je i moćna žena koja joj pokuša uništiti život...
Rosie Kugli diplomirana je pravnica, rođena Zagrepčanka, po majci Mađarica. Mađarski govori tečno i zapravo je, nakon Marije Jurić Zagorke, prva naša spisateljica koja dobro poznaje jezik naših prvih susjeda.
Foto: Boris Štajduhar/CROPIX
Ponešto je prevodila s mađarskog, a kaže da se dva jezična univerzuma teško mogu sastati: “Ungaro-finski sa slavenskim jezikom nema baš nikakvih dodirnih točaka, pa čak ni finski s mađarskim. Ta dva jezika dodiruju se samo u našoj familiji, ali ne i u mojem radu. Kako bilo, ipak mi je draga ta za mene savršena smjesa visokofrekventnih mađarsko-hrvatskih tonova.”
U “Tajni prijateljice noći” opisuje, dosta sarkastično, odvjetnički i sudski milje. Diplomirana je pravnica, ali odavno je napustila struku.
Proš’o pravni voz
“Pravo je bilo logičan nastavak mog školovanja, ali se njime nikad nisam ozbiljno bavila. Mislim da pravo i pravda nemaju dodirnih točaka, to sam spomenula i u knjizi. Kad sam završila fakultet, radila sam u odvjetničkom uredu, kasnije na sudu za maloljetnike, a onda sam zatrudnjela. Kad sam rodila djevojčicu, željela sam sudjelovati u njenim prvim godinama. Te su se godine protegnule, a u međuvremenu sam dobila i drugo dijete. Nisam položila pravosudni ispit, iako sam stekla sve uvjete. Moram priznati da mi se nakon toliko godina provedenih na dječjem igralištu IQ izgubio u bespućima zelenih travnjaka vrckavih Teletubbiesa, a ideja da bubam suhoparne zakone bivala mi je sve udaljenija i nestvarnija. I onda, jednoga dana, shvatila sam da se pravu više neću vratiti. Proš’o voz, kako bi se reklo.”
Za pisca je uvijek pozitivno ako je u životu imao dovoljno nevolja i ako je preturio preko glave što više poslova.
Foto: Boris Štajduhar/CROPIX
Ni Rosie Kugli nije iznimka: “U svom ‘kratkom’ životu radila sam dosta toga i ponosna sam što sam se okušala u raznim stvarima koje zapravo i nisu imale veze s pravom. Vodila sam predstavništvo austrijske tvrtke koja se bavila poslovanjem s električnom energijom, bila sam voditeljica sajma u Grazu, kratko sam radila copy-writer i u kreativnoj radionici Maštograd koja promiče čitanje i prepričavanje (story-telling) dječjih bajki i priča. Završila sam i tečaj za voditelja izrade i provedbe projekata financiranih iz EU fondova.
Stjecajem nesretnih okolnosti zapela sam na burzi rada, a dok se na sve mile načine pokušavam iskoprcati iz sistema, pokušavam preživjeti od pisanja kolumni, dječjih knjiga, ljubavnih i antiljubavnih romana. Osim što je frižider ponekad prazan, moram priznati da beskrajno uživam u pisanju. A dobro je i to što sam liniju dovela u red!”
Njezina možda najdojmljivija proza, koja posve prelazi granice žanra, jest “Moderna bajka”, svojevrstan antiljubić, duhovit i sarkastičan. Piše, među ostalim, ovo: “Očito je razlika između ispovijedi i braka samo u redoslijedu. Kod ispovijedi se prvo pokaješ pa zatim ideš kod svećenika, a u braku prvo ideš kod svećenika pa se pokaješ.”
Pisati iz ženske perspektive o muškarcima ironično, duhovito, kao svojevrsnim automatiziranim, nižim bićima, u našoj je književnosti bilo gotovo nezamislivo sve do sloma socijalizma. S druge strane, glavninu publike čine čitateljice pa je danas možda lakše naći publiku u ovim makar načelno tržišnim okolnostima. Jesu li današnji muškarci zapravo neka vrsta nedozrele djece?
Fino tkanje nijansi
“Ne volim generalizirati jer ništa nije crno, ni bijelo. Život je fino tkanje bezbrojnih nijansi. Svjedoci smo mnogih invazivnih promjena koje su stvorile kaos u međuljudskim odnosima tako da se ponekad priupitamo jesmo li pobrkali lončiće. Često se šalim s prijateljicama da smo postale muškarci za koje smo se trebale udati jer žena danas može sve. Dobro, skoro sve! I što će joj princ? Prikladna bi bila konstatacija da moćni muškarci obično uspijevaju uz pomoć svojih supruga, ali moćne žene uspijevaju usprkos svojih muževa!
No, ni muškarcima danas nije lako. Tko bi uopće i pomislio da će žene doći na suludu ideju i zakoračiti na muški teren? Da će se boriti i izboriti za jednakost i pravo glasa? Tko bi uopće pomislio da će si na vrat natovariti mnogo novih i teških zadataka, predsjedavati vladama, bankama, kompanijama, pa čak i državama! Dobro je da je Max Factor izmislio dobar korektor koji prekriva podočnjake. Postupno smo dogurali do toga da današnji brakovi podsjećaju - u light varijanti - na natjecanje tko će više-tko će bolje, a u ekstremnom slučaju na bojno polje. Činjenica da više od polovice brakova završi razvodom govori da kolektivno nismo ovladali vještinom suživota. Tragedija je da zapravo svi želimo isto. Da nas se voli, poštuje, sasluša...”
Pripovjedačica u istoj prozi ovako razmišlja: “Pomislim kako su majke biološka neophodnost, a očevi, očito, neuspjeli izum društva”.
Što bi u budućnosti moglo zamijeniti brak, “jedini rat u kojem spavamo s neprijateljem“, kako kaže pripovjedačica u “Modernoj bajci”? Matrijarhat? Ženske obiteljske zadruge?
“Kad dvoje ljudi odluči izreći tu fenomenalnu frazu, bilo bi poželjno da malko prilagode sliku koju su izmaštali dok su se zaljubljeno držali za ručice, odlazili na romantične večere i gledali u zvjezdano nebo. Goethe je rekao da je ljubav pitanje ideala, a brak stvarnosti. Zbrka stvarnog s idealnim ne može ostati nekažnjena! Ne kažem da danas ne postoje sretni brakovi u kojima muž razumije svoju ženu, sjeti se otići na roditeljski, vodi svoju djecu u kino i kazalište, strpljivo ih podučava životnim mudrostima, a svoju ženu ponekad iznenadi toplom večerom. Ne kažem da ne postoje divni, krasni i vrijedni izdanci muškog roda. Dakako da postoje i sretna sam zbog toga. Naravno da ne propagiram razvod kao svjetlo na kraju tunela, ljubav je najljepša stvar na svijetu. Sa svojim srcem uvijek ću se kladiti na najviši ulog ljubavnog jackpota.
Zbog ljubavi sve ima smisla, a onda opet, ništa nema smisla! No, ja ću i dalje vjerovati u snagu ljubavi. Iako nikad ne možeš znati hoće li ti zagrijati srce ili zapaliti kuću! Ne, ne želim reći da je razvod jedino rješenje. Treba se rastajati kao i umirati. Samo kad ne postoji nikakva druga mogućnost. Možda bi trebalo otežati sklapanje braka, a olakšati rastavu umjesto da je obrnuto?”
Kako na takvo njezino pisanje reagiraju muški čitatelji?
Rosie Kugli s kćeri Ninom i sinom Mihaelom
Princ na konju? Kaj god
“Prosječan muškarac bolje vidi nego što misli... Mislim da su muškarci više vizualni tipovi, dok mi žene volimo pročitati dobro štivo, osjetiti neko komešanje u trbuhu dok čitamo erotske scene, uživiti se u lik junakinje, proživljavajući njene velike ljubavi, strasti, drame, prevare... Ipak, ne mogu reći da nemam muških čitatelja. Neki su se već javili, oduševljeni nekim scenama, dobila sam već i naputke o čemu bi muški rod želio čitati.”
Premda, dakle, piše ljubavne romane, istodobno razara mit o princu na bijelom konju.
“Svaka od nas ponekad mašta o princu koji bi riješio sve naše probleme. No, naša sreća ovisi ne o tome što će nam netko drugi omogućiti, nego samo o tome što ćemo mi učiniti za sebe. Možda smo odrastajući prerasli bajke o Zubić vili ili Djedu Mrazu, no mita o čarobnom strancu ne odričemo se tako lako! Borimo se za njega, grčevito, baš kao što se zastupnici bore za svoje fotelje! Taj je zapis ostao utisnut u naš genetski kod jer se mi žene rađamo s umovima starim 3000 godina! Unatoč svjetskim i globalnim promjenama, invaziji napretka, seksualne revolucije, tehnologije i svega što se događalo u proteklim stoljećima, i dalje uporno tražimo savršenog gospona, kao i savršenu ljubav (onu s velikim LJ jer ljubav je veliki uljepšivač)! Potraga za idealnom ljubavi djetinjasta je maštarija koje se vjerojatno nećemo osloboditi sve dok smo živi. U vremenima naših baka to je bilo nezamislivo.
One su se, improvizirajmo i recimo ‘vozile’ u istom autu cijeli život. Danas, čini se, to više ne prolazi! Mislim, po nekoj logici (i muškoj i ženskoj), trebalo bi isprobati model prije vožnje, osjetiti ubrzanje, mijenjanje brzina, naglo kočenje, vrtoglavu vožnju, kako bismo pristali izreći onu čarobnu rječicu ‘da’!
Autorica s Anom Žube, najvećom hrvatskom spisateljicom takozvanih ‘lakih romana’, u Muzeju prekinutih veza
Mobilna pričaonica
Unatoč dobrim i kvalitetnim provjerama, eksperimentima i ispitivanjima tržišta koja su posvećena seksualnoj kompatibilnosti partnera, rijetki su oni koji ostaju vjerni i svoj kratki život posvete jednoj te istoj osobi. Naravno da ima i takvih slučajeva i, iskreno, ja im od srca čestitam na tome. Smatram da je to velik uspjeh.”
Pisala je dosad najviše za djecu imajući na umu i vlastitu: “Nina i Mihael izvor su moje nepresušne sreće i apsolutno najvećeg životnog zadovoljstva. Većinu vremena provodim opskrbljujući ih golemim količinama majčinske ljubavi kako bi izrasli u emocionalno čvrste i mentalno stabilne osobe. Nisu izloženi radioaktivnom cinizmu koji širim oko sebe. Obožavam svoju djecu, ona su izvor moje sreće. Zapravo sam nekako s djecom i krenula u spisateljske vode. Svaku večer pričala sam svojoj djeci priče, izmišljala razne likove, dogodovštine. Klinci su beskrajno uživali u tome. Postala sam pokretna pričaonica, pričala sam na putu do vrtića, igralištu, u dućanu, prije spavanja...”
Pokrenula je, misleći na najmlađe, ciklus knjiga o životu hrvatskih sportaša.
“Djeci želim poručiti da ništa nije nemoguće, da treba vjerovati u sebe i svoje snove.
U svojoj prvoj knjizi ‘Tako mala, a tako velika’ kazujem priču naše proslavljene tenisačice Ive Majoli iz perspektive jedne male žute teniske loptice koja je bila toliko mala da su je njeni prijatelji nazvali Mala. A kada Mala upozna djevojčicu Ivu, njih dvije kreću u uzbudljivu avanturu i veliku pobjedu.
Druga knjiga ‘Snježna kraljevna’ jest o najboljoj i najuspješnijoj skijašici svih vremena Janici Kostelić, o djetinjem snu koji je pretočen u stvarnost, o godinama truda, muke i boli ispisanima na snijegu i ledu. Potom sam u knjizi ‘Zov dubine’ opisala život Kristijana Curavića, rekordera u ronjenju na dah, zapamćenog po povijesnom zaronu ispod leda na Sjevernom polu.”
Još je napisala s Anom Barbić-Katičić slikovnicu “Tajna krapinske špilje”, vodič kroz Muzej krapinskih neandertalaca. Talent Rosie Kugli nije ostao neprimijećen među našim spisateljicama. Uživa, prije svega, potporu naše kraljice ljubavnih romana Ane Žube (Župan).
“Što mislite kolika je bila moja sreća kad me Ana Žube na promociji mojeg antiljubavnog romana u Muzeju prekinutih veza obasula komplimentima, kad mi je Julijana Matanović napisala recenziju od koje sam se rasplakala, kad mi je urednica ljubavnih romana u Gloriji Ivanka Vranković, nakon što sam joj poslala svoj prvi ljubić, poslala mail: ‘Roman sam pročitala, po kvaliteti odskače od mnogih koje smo objavili. S obzirom da je odličan, pišite i dalje.’ Lani, u ovo doba, nazvala me urednica u Profilu Sandra Pocrnić Mlakar i zamolila da se nađemo na kavi. Kad smo se našle, bila je vrlo kratka, naručila ljubavni roman i otpravila me kući riječima: Znam da ćete vi to super napisati, ajmo sad na posao...”
Humor je bitan element njezina pisanja, premda ga je, primjerice, najteže “ugurati“ u žanrom definiran ljubić, još k tome u suglasju s erotskim scenama.
Rosie Kugli bila je spisateljica već kao studentica
Bez humora - ništa
“Prvi korak prema rješenju teške životne situacije ne počinje stisnutih zuba ni šaka, već nanovo zadobivenim osmijehom. ‘Vic je posljednje oružje nenaoružanih’, rekao je Freud, potpisujem njegove riječi. Smijeh je začin, smijeh je jedna od dvije karakteristike koje nas razlikuju od životinja. Druga je razmišljanje o smrti.
Mislim da nije moguće napisati kvalitetan roman bez humora, on je šećer koji sladi naš život, roman, knjigu, film. Za razliku od tragičnih zapleta koji u sebi obično sadrže nešto konačno, teško, bezizlazno, humor može znatno pripomoći da se napeta situacija ‘ohladi’. U životu, baš kao i u literaturi, omogućava zdravu distancu prema ljudima i događajima koji se opisuju, pa bile to i ljubavne zavrzlame. Erotika je, pak, ljepši dio naših života. Scene koje opisujem ipak su, zasad, lišene humora, što ne znači da će i u budućnosti biti tako. Erotika je vezana uz ljubav, želju, strast, požudu. Intimno sjedinjenje dva bića koja se vole i žele. Eksplozija osjećaja, strast i vrišteće emocije, slike koje golicaju maštu i bude želju.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....