U izdanju V.B.Z.-a i u prijevodu Borivoja Radakovića upravo je objavljen novi roman glasovitog engleskog pisca Juliana Barnesa “Osjećaj kraja”. To je bio povod za kratki razgovor s autorom “Flaubertove papige”.
“Osjećaj kraja” istražuje filozofske pretpostavke o povijesti, i kolektivne i osobne. Kritika je već napisala da su u središtu vašega romana iluzije i mitovi koji u našim sjećanjima postaju činjenicama. Vidite li ovaj roman kao neku specifične meditacije o šezdesetima, budući da, kao što pišete, većina ljudi nije iskusila šezdesete sve do sedamdesetih?
- Roman započinje šezdesetih, dijelom zbog toga što sam želio da glavni junak Tony Webster 2012. i sam ima šezdeset godina. Ja sam, pak, u vezi s tim razdobljem ne osjećam ni gorčinu ni nostalgiju, a niti kombinaciju toga dvoga. Gledam na to s ove distance i s divljenjem: bilo je to vrijeme kad su se mladi suprotstavili starim načinima života, kada su se proširile osobne i seksualne slobode, kad se zbivalo i more gluposti, ali bezbolnih. Možda su šezdesete, koje je, kako rekoh, većina ljudi iskusila tek sedamdesetih, zapravo bile stanje svijesti kroz koje svi prolaze u nekom trenutku svog života. Ili bi svakako morali proći.
Lažna sjećanja
Čini se da vaš lik Webster izvan iluzija uspjeha i neuspjeha. Što danas razlikuje uspjeh od neuspjeha?
- Webster nije ni uspješan niti neuspješan. On je netko tko se uvijek trudio da prođe kroz stvari sa što manje gnjavaže i da se što manje petlja sa “životom”. Radi kompromise i zaboravlja. Svi mi svoje uspomene koristimo kao pomoć, kako bismo proživjeli što bezbolnije. Ali, u Tonyjevu slučaju uspomene se vraćaju i izjedaju ga. To je knjiga o grižnji savjesti, o nemogućnosti da promijenimo ili popravimo ono što se dogodilo davno.
Zašto je ovaj roman morao biti svojevrstan psihološki krimić?
- Sam roman ima 150 stranica, ali u njegovoj je pozadini drugi roman, nenapisan, gotovo istog obujma: priča o Adrianu, gospođi Ford i Veroniki, a možda i o njezinu bratu i ocu. Ona govori o onome što ne znamo i ne možemo znati, kao i onome što možemo. Tako potraga za nedostižnim znanjem stvara svojevrsnu detektivsku priču. Sviđa mi se zamisao da čitatelji mogu pročitati moju knjigu u jedan dan - ponekad i u jednom dahu. A još više mi se sviđa kad kažu (kao neki): “A onda sam odmah počeo čitati ispočetka.”
Meni se “Osjećaj kraja” čini ponajprije pričom o lažnim sjećanjima, o nestalnosti pamćenja, izmišljanju vlastite prošlosti.
Gdje počinje fikcija
Napisali ste “Kad smo mladi, izmišljamo različite budućnosti za sebe, kad ostarimo, izmišljamo drukčiju prošlost za druge.” Nije li zaborav pokretač književnosti? Počinje li književnost ondje gdje ističe (završava) zaborav?
- “Osjećaj kraja” povezan je s knjigom koju sam objavio 2008., “Nema razloga za strah” (koja je dvije godine poslije objavljena na hrvatskom, op. au.) i koja govori o smrti, obitelji i sjećanju. U jednom sam trenutku pisao o djedovu službovanju u Prvom svjetskom ratu i dokumentima o tome (pisanim i upamćenim) koje sam uspio naći, te o tome kako očito postoje stanovite proturječnosti u tim dokumentima. U toj knjizi sam naznačio da tamo gdje istječu činjenice i sjećanje počinje fikcija. To je, mislim, istina - premda je to samo jedna od polazišnih točaka. Fikcija može izvirati iz svakovrsnih impulsa od kojih su neki (srećom) piscu skriveni.
Bookerom nagrađena priča o dosadnom 60-godišnjaku
Literatura nas sve više zatrpava osobnim pričama, obiteljskim pričama, varijacijama bildungsromana, a sve rjeđe govori nešto novo o iskustvima života. Možda je kolje brak autobiografskog diskursa i spektakla? U svakom slučaju, pisac mora imati skoro stoljetni autoritet poput Alice Munro, ili barem besprijekornu književnu karijeru poput Juliana Barnesa da bi na scenu izveo likove koji nisu interesantni po kriterijima Red Carpeta. Nitko se takav ne bi okrenuo za Tonyjem Websterom, glavnim junakom Barnesovog novog romana “Sense of Ending”, pomalo nespretno na hrvatski prevedenog kao “Osjećaj kraja” (srpski prijevod je barem elegantniji: “Ovo liči na kraj”): on je svježi umirovljenik, 60 godina, razveden, otac kćeri, uglavnom prosječan život, prosječna karijera, netko, kako kaže Barnes, tko se nije suviše htio petljati sa životom. Ima li takav tip uopće pravo na priču o vlastitim sjećanjima?
Ono što nije
Doskora je takve tipove u literaturi morila metafizička, politička ili seksualna kriza, no Tony Webster nije zanimljiv po onome što jest nego po onom što nije: on nije ni sentimentalan, ni nostalgičan, ni ogorčen, ni ciničan, nije čak ni amoralan, i sve to ga čini iznenađujuće okretnim i visprenim. Barnes vidi Tonyja kao nekoga tko se dobro nosi s rezignacijom i koji nekako unaprijed zna da “baš kao što svaka promjena, politička ili povijesna, prije ili poslije mora razočarati”, kao i da u životu razočarava sve nakon mladosti. Ukratko, on shvaća da život nije nešto osobito, barem ne nakon mladosti, ali se svejedno bavi sređivanjem životnih računa.
Jednom je, naravno, i Tony bio mlad, ambiciozan i pametan i nije u šezdesetoj poblesavio zbog nanizanih životnih neuspjeha. Pa ipak, zabrine ga kad iz prošlosti ispliva jedno davno (samo)ubojstvo, u koje je, kako se ubrzo ispostavi, i sam bio upleten.
Dronjke i krpice
No u običnu retrospektivnu priču Barnes uvodi strukturu kriminalističkog romana, što mu otvara prostor za raspravu o varljivosti sjećanja. Je li sve u našoj prošlosti bilo onako kako smo zapamtili ili možda nekako drukčije? Što ako je bilo drukčije? Ako nam sjećanje laže, možda smo i sami nešto sasvim dugo od onoga kakvim se zamišljamo. I što je uopće sjećanje? Puka konstrukcija, samoobmana ili…? Sjećanje se, po Barnesu, polako pretvara u dronjke i krpice. U svakom životu postoji neki događaj, oko kojeg se isprepleo čitav naš život, no to baš nije uvijek lako otkriti ili priznati. Webster shvaća da je njegov život određen davnim samoubojstvom prijatelja, i da su okolnosti tog samoubojstva isprepletene svakakvim međuljudskim užasima. U ovom slučaju, “gnusoba, ljubomora i zlo”. Ispričan naizgled ležerno, posuđujući manire “plačno autobiografskog” diskursa (Barnesov citat), “Osjećaj kraja” je prije dvije godine zasluženo nagrađen Bookerom. Ovaj roman, zapanjujuće vješto konstruiran, nije književna jadikovka već detektivska psihološka istraga, zatim priča o nesigurnosti starenja, pa i studija o problematičnim vrijednostima pamćenja, a ponajprije i hrabar i lucidan iskaz o životnim vrijednostima. “Svrha života” - veli Barnes - “jest da nas pomiri s konačnim gubitkom”. Webster izgleda da nije bio te sreće: iza njega ostaje, kako piše u zadnjoj rečenici, “samo silan nemir”.
( Nenad Rizvanović)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....