Roman Simić, poznati urednik i pokretač Festivala europske kratke priče, čovjek koji je dugo na književnoj sceni, autor triju zbirki priča ("Mjesto na kojem ćemo provesti noć", "U što se zaljubljujemo?", "Nahrani me"), ima tome neko vrijeme, puno piše za djecu. Posljednjih je godina objavio više slikovnica, a ovih je dana izašao njegov prvi roman "Iva, do Mjeseca i natrag", namijenjen prvenstveno tinejdžerima.
Simić je, kaže, dobrim dijelom pisao iz pozicije oca koji pokušava bolje razumjeti vlastitu djecu i svijet u kojem tinejdžeri danas žive. Ilustracije potpisuje Stjepan Štef Bartolić.
Priča počinje u trenutku kad otac troje tinejdžera - Ive (14), Marula (16) i Tina (12) - dobiva zagonetnu figuricu i poziv u Liku na čitanje oporuke što ju je ostavio rođak kojega nikad nije upoznao. To je uvod u potragu
za zakopanim blagom koja ide od Zagreba, preko Zadra, Karlobaga i Otočca pa sve do Mjeseca i natrag.
Simić dugo piše za odrasle i bavi se uređivanjem knjiga, no otkud inspiracija za roman za tinejdžere.
"Pa, recimo da inspiracija za ovaj roman raste i razvija se od 2006., odnosno 2008., otkad datira i dvoje djece oko koje dijelim autorstvo. Sad, kad su to već jedna prava tinejdžerica i jedan mlađi tinejdžer, kao i većina roditelja pokušavam shvatiti što im se to i što nam se to, zaboga, preko noći dogodilo. Gdje su nestali klinci od jučer, koga to gledam i slušam, što ih zanima i muči, tko postaju i kako da im ostanem blizu? A za takva pitanja oduvijek mi je najbolje služilo pisanje. Zato što traži da promatraš, pamtiš i trudiš se razumjeti. Zato što ti mora biti stalo. S druge strane, bio je tu i izazov da se napokon okonča skoro pa polustoljetna šala oko imena, da napokon napišem i taj roman."
Poznat je kao autor čije knjige nastaju dugo, piše sporo, no roman "Iva, do Mjeseca i natrag" nastao je u samo tri mjeseca.
"Budući da mi po knjizi inače ode između pet i sedam godina, ovo je bila dobrodošla novost. A novost je bila i čista, onako, baš dječja radost koja me pratila svakoga od tih devedeset dana gacanja po novom teritoriju romana i romana za mlade. Uz pisanje, u njih je stalo istraživanje o Japodima, čitanje o starim ličkim predajama o "grčkom blagu", posjeti čudima koja se mogu pronaći oko Otočca ili iznad Starigrada, drevnim mitrejima i mirilima, susreti s ljudima koji sve spomenuto vole i koji su bili voljni podijeliti to svoje znanje i ljubav. U ta tri mjeseca sklopio sam pravi mali rječnik tinejdžerskih fraza i izraza, gledao TV-serije koje gledaju, nanovo prošao kroz WhatsApp poruke koje mi šalju, gledao ih dok se druže s vršnjacima, slušao što pričaju o vezama, ljubavnom životu, školi, seksualnosti, odnosima, poremećajima u prehrani… Pokušavao sam pritom biti diskretan, skoro kao snimatelj nekog dokumentarca o životu u divljini, što možda i jest prava riječ za mjesto na kojemu žive ti naši klinci, iako nam se čini da se po cijele dane razvlače po kaučima, skrivaju u svoje sobe i zatvaraju u kupaonice. Naravno, u ta tri mjeseca razmišljao sam i o sebi, svojim roditeljima i njihovim roditeljima, mamama i tatama klinaca koje poznajem, o tome što smo radili i što radimo krivo, o tome kako svoju djecu često ne slušamo i ne vidimo ili mislimo da o njima znamo sve, samo zato što ih gledamo otkako su rođeni. Rekao bih da ne znamo, da bismo trebali bolje."
Za koga je pisan ovaj roman? Za koga sve piše dok piše - za djecu?
"Odgovor je jednostavan i ne baš jednostavan, kao uostalom i pisanje, i roditeljstvo. 'Ivu' sam možda ponajprije pisao za svoje klince i sebe, nastala je iz glasa moje kćeri, a onda se svijet oko nje počeo ubrzano širiti, kako to u romanima obično biva. Bistra četrnaestogodišnjakinja zaljubljena u serije, njezin stariji i mlađi brat koji joj trenutačno jako idu na živce, njezini razvedeni roditelji s kojima je u kojekakvim odnosima, njezina najbolja frendica i simpatija, prijatelji te djece, partneri tih roditelja, prtljaga koju svatko od njih nosi, njihovi karakteri i njihova djetinjstva… Tu je postalo jasno da pišem i za sve one poput moje djece i poput mene, za djecu i roditelje iz najrazličitijih obitelji, sretnih i posvađanih, simetričnih i asimetričnih, za klince iz epruvete i klince razvedenih, odsutnih, prezaposlenih roditelja... Barem volim razmišljati o tome da bi svi oni u romanu mogli naći nešto svoje, poneki trenutak ili misao. No, lagao bih kad bih rekao da si nisam priuštio zadovoljstva pustolovine, putovanja, antičkih zgonetki, ljubavnih zavrzlama i nešto opakih negativaca čisto za svoj gušt jer je veselilo mene, a mogao sam se tješiti da će veseliti i njih."
Što mu najteže pada u roditeljskoj poziciji, s čim se najviše hrva kao otac djece koja su u pubertetu ili na pragu puberteta? "Ne znam. Sve ono što te kao roditelja čini ponosnim i sretnim može u nekom trenutku postati teško. Njihova samostalnost može postati udaljavanje. Njihova buka i njihova šutnja, znače li da ste već daleko, da im nećeš moći pomoći? Njihovi izbori škole, društva, boje kose, momaka i cura... što će im donijeti i što bi ti kao roditelj u vezi toga trebao učiniti? Naravno, imaš za sve to neke racionalne odgovore i neke priručne mudrosti, ali kad te dohvati, nije ugodno. Pomaže ako im vjeruješ, pomaže ako se trudiš čuti što ti poručuju, čak i ako to nije ono što bi želio čuti."
Kako nagovoriti djecu na čitanje, kako ih uvući u svijet knjiga?
"Pomoglo bi, vjerujem, da te vide kako čitaš, da o knjigama pričaš zato što ih sam voliš, a ne kao o nečemu što bi morali raditi oni (jer zašto bi morali čitati, kakve im to neoborive argumente i neporecive benefite nudiš?). Ljubav prema čitanju većina klinaca neće naučiti u školi, ali ako shvate da su nešto važno u životu obitelji, u tvome životu, da su nešto o čemu želiš razgovarati i što si s njima spreman dijeliti, šanse su nešto veće. Nekad, naravno, neće ići čak ni tako ili neće ići neko vrijeme, ali čak i ako je ishod neizvjestan i čak ako je potrebno čekati, od klinaca i knjiga ne smijemo odustati."