Postoje vijesti u koje ne povjeruješ, čak i kada je posve sigurno da su istinite. U petak ujutro uključila sam računalo, kao i obično pregledala vijesti i tada ugledala taj strašan naslov u koji nisam željela vjerovati, pa kliknula križić u desnom rubu ekrana. Pravila sam se da nisam vidjela, pa onda, bit će, ne može ni biti istina. Jutro je krenulo svojim tokom, no bilo je jasno da nije uobičajeno, telefon je neprestano zvonio, stizale su poruke i tužni pozivi i više se nije moglo sakriti od te vijesti koja je u međuvremenu postala istina. Čini mi se da je nemoguće pisati nekrolog nekome za koga si mislio da to nikada neće biti potrebno, jer je toliko pun životnog elana, radne energije, iskričavog humora, da te postidio baš svakom svojom rečenicom koju ti je ikada uputio.
Takav je bio Aleš Debeljak, slovenski pjesnik, esejist, sveučilišni profesor, prevoditelj, kritičar, sociolog kulture, autor 14 esejističkih knjiga i 8 zbirki poezije. Svjetski intelektualac koji je govorio onda kad su svi drugi šutjeli, jer nije mogao, nije htio i znao raditi protiv vlastite savjesti. I prije svega moj prijatelj još od davnih osamdesetih, suradnik i kolega nakon čijeg odlaska znam što znači fraza da više ništa neće biti isto.
Aleš je u svojih nepunih 55 godina proživio nekoliko profesionalnih života i u svima njima bio jedan od najboljih, daleko iznad granica vlastite domovine, u raznim svjetskim jezicima na koje je prevođen. O svemu tome rado me izvještavao u svojim mailovima dok smo surađivali na prijevodu njegovih knjiga; djelovao je kao zaigrani dječak koji uživa u onome što radi, ali nikada nije zaboravio dodati i koji fragment iz privatnog života. Jer, u svojim sjajnim pjesmama koje je u naš književni prostor vrlo rano, još u vrijeme Quoruma, uveo njegov dugogodišnji prijatelj, prevoditelj i srodna duša Branko Čegec, kao i u svojim teorijskim i esejističkim napisima, on je uvijek spajao privatno i javno.
Duboko vjerujući da sve što radimo, sve što pišemo i oko čega se zdušno angažiramo, proizlazi iz naše nutrine, onog suptilnog tkanja koje smo u sebe upili u godinama kada nismo razmišljali hoćemo li jednom morati pisati ovakve nekrologe. Pisao mi je Aleš o svojim uspjesima i planovima, knjigama koje piše i planira pisati, ali nikada nije propustio dodati i ponešto o putovanju na kojem je bio sa svojom obitelji, o svojoj supruzi, Erici Johnson Debeljak i njihovo troje djece. Ponekad me činila ljubomornom njegova nevjerojatna organiziranost i fokusiranost, šalili smo se na račun "slovenskih gena" koji su u mojoj mješavini očito izgubili dio snage.
Susreli smo se posljednji put u Zagrebu, na promociji njegove knjige “Balkansko brvno”, koja u sebi sadrži i esej “Sumrak idola” objavljen daleke 1993. koji je tada, a nasušno je potrebno prisjetiti ga se i danas, djelovao kao manifest jedne generacije koja nije htjela olako prodati vlastite pozitivne emocije i intelektualno naslijeđe nekadašnje zajedničke države zbog političke realnosti - koja nije htjela prodati svog Johnyja Štulića za nekog lokalnog ideološkog bezveznjakovića! Mnogi su baš tu njegovu knjigu nosili sa sobom dok su odlazili jer su morali otići, kao podsjetnik na to da zaborav na kraju krajeva ne može doživjeti svoj trijumf.
Aleš je svime što je radio prešao zid u kojem su granice njegova jezika granice njegova svijeta, i toga je itekako bio svjestan. “Član sam velike obitelji, dijete ‘jugoslavenske Atlantide’ koje sastavlja komadiće za portret nestale civilizacije: ugao zagrebačke Trešnjevke u Seattleu i šank sarajevskog bifea Mudrac u Washingtonu, šalica iz zemunske kavane u Calgaryju i odsjaji Ljubljanice pod mostovima preko amsterdamskog kanala, meki obronci Fruške gore u crnačkom getu Chicaga i svjetlost Sunca koje zalazi nad Šibenikom, otprhne preko podnožja Eiffelova tornja i potom se izgubi u raspuklini između svjedočanstva i vizije”, rekao je u jednom intervjuu koji smo vodili za ove novine prije nekoliko godina.
No, Alešov ponekad oštar i teorijski diskurs, topio se u njegovom melankoličnom poimanju svijeta, u njegovoj poeziji koju je pisao pjesnik s velikim P. Tamo nije bježao od sentimenta, tamo je kao i njegov veliki uzor Danilo Kiš znao da su “ljubav, kao i ljepota i bol, nužno patetične”. I nakon toga bi, rekao je jednom prilikom, “progutao suze i… nastavio s pisanjem”.
Možemo li i mi tako nakon ove strašne vijesti koja je zauvijek promijenila sliku jednog književnog prostora, za kojeg Alešu, kao ni meni, nikada nije bilo važno hoćemo li ga zvati regijom ili susjedstvom?