Sjedim u skladno uređenoj praškoj pivnici usred Kijeva, kusam ukrajinski boršč, i gledam velike zidne slikarije kojima je ispričana duhovita - i naravno, u znanoj mitologiji neutemeljena - priča o praškom Golemu. Ali kako je i Golem stvorenje od priče, koje je postojalo i postoji samo u priči, i to onoj neautoriziranoj, narodnoj i svačijoj, tako je i ova priča sa zidova pivnice u Kijevu, možda, jednako autentična kao i sve druge. Pod uvjetom da su dobro ispričane. A ova je zbilja dobro ispričana.
Golem se spominje u jednome biblijskom Psalmu (139:16), kao amorfna živa materija, nedovršeni ljudski stvor. Prema Talmudu i Adam je najprije stvoren kao golem, i tako je proživio prve sate svoga života, sve dok mu nije udahnuta duša. U srednjem vijeku golem je vrhunac alkemijskog postupka. Načinjen od gline i blata, oživio bi kad meštar u čelo upiše tajni znak, božansku kombinaciju hebrejskog alfabeta, koja je samo upućenima poznata. Tako nastalo biće nema dušu, niti mogućnost izražavanja, ali je sposobno da prima naredbe i da postupa prema njima. Idealan sluga za svakog gospodara. Često je, u pričama, činio zlo, jer za počinjeno zlo ne bi nikome bio odgovoran. (Bog je u ovoj stvari morao kažnjavati po - zapovjednoj odgovornosti.)
Rabin Juda Lev ben Bezabel, mudrac, briljantan pripovjedač i kabalist, u šesnaestom je stoljeću ispričao priču, ili to, možda, i nije bila priča, nego je bila zbilja koja se naknadno pretvorila u priču, o tome kako je zaustavljao antisemitsku kampanju za vladavine cara i kralja Rudolfa II. Od blata i gline rabin je stvorio golema, kojeg dalje opet možemo zvati i Golem, da mu služi i da se okrutno razračunava s onima koji progone Židove, ubijaju ih, protjeruju i otimaju im imovinu. U Golemovom je čelu upisana bila riječ emeth, koja znači istina, a znači i živ. Iako nije imao duše ni svoje pameti, Golem se, nesretnik, zaljubio kada je pred njega izašla neusporedivo lijepa djevojka. Tad su nastali takvi problemi da je rabin Juda Lev morao izbrisati jedno slovo, ono prvo u riječi emeth. Tako je emeth (živ) postao meth (mrtav). Vjeruje se da Golem i dan danas spava na tavanu praške sinagoge. Oživjet će opet, bude li zatrebalo.
Priča o Golemu da se ispričati bezbroj puta, na isto toliko načina. Ispričao ju je već Isaac Bashevis Singer, a prije njega i Gustav Meyrink, u sjajnom gotskom romanu o zlosretnom draguljaru Athanasiusu Pernathu, kojeg spopadne onaj upokojeni, na tavanu sinagoge usnuli praški Golem. U osnovi svake priče o njemu trebala bi biti okolnost nevolje usred koje je stvoren. A stvorili su ga da brani i štiti prezrene i progonjene ljude. Ali i ona druga okolnost da on, zapravo, nema duše ni pameti, da je robot prije vremena u kojemu će se ideja o robotu uopće i pojaviti. U tragičnome svijetu, Golem je sublimacija i supstrat tragedije. Onaj jedan, kojemu nitko nije sličan, koji nije svoj nego je tuđi, koji ne postoji izvan funkcije za koju je stvoren. Golem je, pored ostalog, stvorenje savršene i jedinstvene samoće. Po tome je sličan samo Bogu.
Ljudi to nisu mogli podnijeti. Sažalili su se, makar i na vlastitu štetu, i zaljubili su Golema, osudivši ga tako na nestanak, a sebe na vječno stradanje. Sažaljenje je najvrednija čovjekova osobina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....