Bekim Sejranović, pisac i prevoditelj

'Duša ljeta' na rajskoj plaži otoka Raba

1. Zoran Ferić: Na osami pored mora

V.B.Z., Zagreb

Ima jedna stvar koja mi stvara probleme kada treba napraviti izbor “najboljih” knjiga. Naime, ja sam jedan od onih koji su, kad čitaju neku knjigu koja im se dopada, u stanju staviti ruku u vatru da je upravo to najbolja knjiga koju sam ikad čitao. Želim samo reći da sam tijekom ove godine pročitao brdo knjiga, mnoge od njih su mi u trenu čitanja bile “najbolje ikad”, i da mi je teško odlučiti se za tri najbolje, pogotovo za to koja je baš “najbolja” od svih, ali došao sam do zaključka da mi je ove godine najbolje sjeo novi roman Zorana Ferića. Roman je to koji se sastoji od četiri dijela od kojih bi svaki mogao biti jedan kraći roman, ali ipak svoju potpunost postižu tek kad ih se ugradi u veću pripovijednu slagalicu tvoreći tako ovaj, što se mene tiče, tužni i nostalgični roman. To je i roman o otoku Rabu, odnosno o davnim ljetima koja je glavni junak i pripovjedač provodio na tom otoku, dolazeći još kao dječak u posjet svojoj noni. Kod none na Rabu on ima cijelu ekipu prijatelja, od kojih mu je jedan i bratić, oni zajedno odrastaju. Svake godine se takmiče tko će povaliti više djevojaka, od kojih se svaka druga, kako su primijetili, zove Gabi. Dečki se polako od vrabaca pretvaraju u “galebe”, a galeb je ptica koja ne bira što će pojesti, kao što ni Gavran, Luka, Kenjo, Škembo i ostatak muške ekipe, manje-više, ne biraju s kime će spavati. Imaju osjećaj da su oni ti koji vode igru, oni su ti koji “osvajaju”, a oni što osvajaju su uvijek na dobitku, čini se, zar ne? Ne znam. Ponekad je teško reći tko je tu onaj koji osvaja i koji dobiva, jer kako vrijeme prolazi, i galebovi stare, počinju polako uviđati da su oni tim curama bili tek jedna od ljetnih, turističkih ponuda naše prelijepe obale, i to jedna od jeftinijih. Čisto more, prekrasni otoci, frigane lignje, vino, sunce i za šlag mladi, zgodni galebi uvijek spremni za jedan “quickie” u nekoj uvali. Jedan od dijelova knjige pripovijeda o noni i njezinoj sudbini koja ju je odvela sve do Afrike, gdje je na Kilimandžaru prvi put vidjela snijeg i upravo za taj dio će i sam autor ustvrditi da je najzanimljiviji.

Mene je, pak, roman vratio u adoloscentske godine, kad sam živio u Bakru pored Rijeke, a ljeta provodio upravo na Rabu, u Loparu, u kući svog najboljeg školskog druga Igija. Bili smo zapravo nerazdvojni trio, Igi, Lazo i ja, s time da bi svako ljeto došao još ponetko poput naših danas već pokojnih drugova iz razreda, Gubara ili Akule, postavši dijelom ekipe za to ljeto. I mi smo, baš poput ekipe iz Ferićeva romana, po loparskom turističkom naselju i kampu San Marino “lovili” Švabice, Šveđanke i pokoju Holanđanku. Švabice su uglavnom kupili “domaći galebi”, jer su svi govorili njemački, a nama su preostajale ove druge koje su govorile engleski, jezik koji domaći iz nekog razloga nisu znali. Moj problem je bio taj što bih se uvijek zaljubio u prvu koju bih zbario i onda bih je vukao za sobom na opće negodovanje ostatka muške ekipe. U Ferićevom romanu takve djevojke nazivale bi se “dušom ljeta”. I tako, dok sam čitao ovaj roman u kućici okruženoj gustom panonskom maglom, s vremena na vrijeme mogao sam osjetiti pijesak kako me grebe po leđima i stražnjici dok se ja i moja holandska “duša ljeta” valjamo po Rajskoj plaži, zaljubljeni, mladi i nepovratno bezbrižni.

__________________________________________________________

2. Rumena Bužarovska: Osmica

Algoritam, Zagreb

Rumena Bužarovska čitateljstvu je predstavljena kao “nova nada iz Makedonije”, što njezina prva zbirka priča prevedna na hrvatski i potvrđuje. Bužarovska piše iz jasne ženske perspektive. Upoznajemo se s nekoliko ženskih sudbina, neke su djevojčice, druge tek udane mlade žene. Linija ženskih sudbina se zaokružuje pričom o jednoj starici. Najbolje od Rumene Bužarovske tek slijedi.

__________________________________________________________

3. Aleš Čar: O podnošljivosti

V.B.Z., Zagreb

Roman o nastanku i raspadu jedne slovenske obitelji iz gradića na granici s Italijom. Slojevit i kompleksan roman koji secira i razotkriva široku lepezu obiteljskih gadosti. To je obitelj u kojoj vladaju nepovjerenje i tiha mržnja, a emotivne ucjene, manipulacije, pa čak i incestoidni odnosi, nešto su što se živi, odnosno, podnosi, ali o čemu se ni po koju cijenu ne govori. Sve do jednom dok jedan od njih ne napiše o tome roman, i to odličan.

Ivica Ivanišević, pisac i prevoditelj

Priča o svim našim gradovima

1. Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada

Fraktura, Zaprešić

Svatko ima svoju priču, ali je malo tko zna valjano ispričati. Otuda, valjda, i rašireno uvjerenje kako životi obična svijeta, čak ni njihove smrti, nisu vrijedni pamćenja. A onda se dogode knjige kao što je “Sarajevo, plan grada”, između čijih korica, rame uz rame, koračaju slavni protagonisti povijesti, njezini neslavni epizodisti i ravnodušni statisti, pa ti poslije čitanja dugo i jalovo razbijaj glavu preteškim pitanjem: čija je priča veća?

Prije nego što je katalog toponima, Jergovićev libar katalog je duša. Fingirajući formu bedekera, autor krstari ulicama grada u kojemu je rođen i formatiran, pokušava konzervirati vlastite (i tuđe) uspomene na scenografiju svojih nježnih godina, ali osim što rekonstruira fizičke oblike sarajevskih četvrti, knjiga još i više oživljava sjećanja na stotine ljudi, piscu bliskih i stoljećima dalekih, po kojima (svaki) grad i jest gradom.

Veličina nekoga naselja niti se mjeri škiljenjem kroz nišan teodolita niti ovjerava na šalteru katastra. Ona se opisuje pričama njegovih stanovnika. Jergović ih je ovdje sabrao u tolikome broju da ti se mora učiniti kako je Sarajevo jedan od najvećih gradova na svijetu. A nije, znamo da nije. Samo je ta varoš blagoslovljena nevoljnim kroničarom koji je knjigom pokušao spasiti vlastite uspomene. Nisam siguran da je u tome uspio - sva je prilika da nije, jer čak ni Jergović nije kadar napisati više nego što je život u stanju izbrisati - ali je zato ovim librom, ma koliko to patetično zvučalo, spašen jedan grad.

Da, “Sarajevo, plan grad” ljubavna je priča. Ali bez udvaranja, bez erotskog računa, bez ikakve nade da će piščevi nježni osjećaji ikada biti uzvraćeni, čak i bez utjehe u mučeništvu koje, po zakonima žanra, u pravilu sljeduje sve nesretne ljubavnike. Jergović, naime, ne piše da bi išta dokazivao, a najmanje vlastitu ljubav, on to radi da bi se odupro svakom kauzalitetu, da bi stvorio svijet po vlastitoj mjeri. Ova knjiga djelo je autora koje je prestao biti Sarajlijom, ali nije dospio (slutim, i neće) ukorijeniti se u nekome drugom ambijentu. Osim što govori o sasvim osobnim razlozima odustajanja od zavičaja, ona mnogošto kaže i o argumentima za nepristajanje na neki drugi. Jedno s drugim trebalo bi voditi zaključku kako se radi o tekstu koji temeljito i bolno ispovijeda traumu nepripadanja. Ali vraga, Jergović dojmljivo obrazlaže i zdušno brani tezu kako je iskustvo tuđinstva ne samo neizbježno, nego i dobrodošlo. Jer, gradovi i služe osamljivanju; kome je do slatke iluzije zajedništva, neka se drži sela. Na toj točki, Jergovićeva knjiga prestaje biti libar o Sarajevu, a postaje pričom o svim našim gradovima koji su nam to prestali biti, iako ih nismo imali hrabrosti napustiti. U “Sarajevo, plan grada” svatko će s lakoćom dopisati vlastitu priču.

Konačno, dužan sam dodati i jednu opasku koja sve napisano dovodi u pitanje. Nisam, naime, baš siguran kako je “Sarajevo, plan grada” umjesno nazivati librom koji je obilježio godinu na izmaku. Jer, ovdje se zapravo i ne radi o knjizi, nego o cijeloj biblioteci, doslovce paletama romana koji vjerojatno nikada neće biti raspisani u punom opsegu, pa su zipovani u jednome svesku, kao nadmoćna demonstracije spisateljske sile i talenta.

__________________________________________________________

2. Marina Vujčić: Mogla sam to biti ja

Hena com, Zagreb

A mogao je to biti i “Susjed”, drugi roman iste autorice publiciran u zadnja tri mjeseca. Obje su knjige intimistička čuda, uznemirujuće priče o samoći, koje u isti mah ohrabruju i plaše, raznježuju i iscjeljuju. Čitaju se na mah, halapljivo kao napeti krimići, a onda im se suđeno vraćati kao najvećoj poetskoj dragocjenosti. Govorimo li o stilu, zaključak je neizbježan: od Marine Vujčić danas nitko ljepše ne piše.

__________________________________________________________

3. Alem Ćurin: List vode, Atlantida

2x2, Zagreb

Sve je počelo narudžbom za esej o Hugu Prattu, a materijaliziralo se albumskim debijem besramno darovitog autora. Dosljedan vlastitoj reputaciji, opet je promašio skoro ceo fudbal. Ali, kakav je to veličanstveni promašaj! U “Listu vode” više je Alema nego Huga i više Ćurinovih nego Prattovih! Čovjek koji ilustracijama pomiče granice grafičkoga bontona, ovim je librom pomaknuo i mogućnosti stripovnog pripovijedanja.

Jagna Pogačnik, književna kritičarka Jutarnjeg

Velika i mučna povijest jedne slovenske obitelji

1. Aleš Čar: O podnošljivosti

V.B.Z., Zagreb

Mnogo je izvrsnih knjiga, što prevedenih što pisanih na jeziku na kojem čitam, prošlo ove godine kroz moje ruke. No, po snazi emocija koje je u meni izazvala, u raznoraznim privatnim i profesionalnim smislovima, ipak se izdvojila jedna. Radi se o romanu ‘O podnošljivosti’ slovenskog pisca Aleša Čara, romanu kojim sam se bavila mjesecima prije nego što je knjiga napokon objavljena u sklopu iznimno vrijedne biblioteke Europom u 30 knjiga. ‘O podnošljivosti’ sam, naime, prevela i premda možda nije baš najskromnije izdvajati naslov u čije si stvaranje bio involviran, u ovom slučaju po tom pitanju nemam baš nikakvih dvojbi. Roman Aleša Čara, premda se u nas bezrazložno daje prednost onoj prijevodnoj literaturi koja NE dolazi iz susjedstva, na sličan je način djelovao i na sve ostale koji su ga dosad imali sreće pročitati. Snažno i emotivno. Žanrovski je riječ o svojevrsnoj obiteljskoj kronici koja prati tri generacije, malo je reći, disfunkcionalne obitelji, tijekom turbulentnog 20. stoljeća na još turbulentnijem prostoru uz slovensko-talijansku granicu. No, nije tu riječ o nekakvom klišeiziranom romanu o velikoj povijesti na uzorku sudbina članova jedne obitelji, nikako, povijesni je kontekst tu tek okvir za snažnu, povremeno vrlo mučnu priču o obiteljskim podrumima koji kriju svoje kosture u ormarima, mračnu ‘malu’ povijest koja je obilježila sve njezine članove. Stari Otac, jedan od glavnih likova, doista je prošao četiri vojske i kao kontrabasist svirao četiri himne da spasi živu glavu, no obiteljsko prokletstvo i propast nisu prouzročeni izmjenama himni na istom prostoru, eventualno su njima dodatno zakomplicirani. U povijesti ove obitelji otključavanje podruma znači suočavanje s užasima kao što su samoubojstva, pedofilija, incest, narkomanija, sadizam i perverzija, no unatoč maksimalnom zaoštravanju konstantno imate osjećaj kako vas se ta priča tiče i dira mnogo više nego što za to imate racionalno objašnjenje. Ta mikrozajednica zajedno s pripovjedačem koji je u nju obiteljski involviran i premda nastoji biti od svega odmaknuti voajer ne može pobjeći od znatiželje i uključenosti, imenima likova svedena je još samo na funkcije (Stari Otac, Zadnji, Nulta, Prva...), a njihovi odnosi baziraju se na tradicionalnim obrascima ponašanja, zataškavanju i šutnji, ili pak razgovorima iza zatvorenih vrata koja ipak imaju neku zgodnu pukotinu za prisluškivanje. To pripovjedač prekida svojom potragom, svojom pričom u kojoj nema sretnih završetaka. ‘O podnošljivosti’ je roman o tome kako ne možemo pobjeći od genetskih veza i ponavljanja pogrešnih modela ponašanja svojih predaka. Na nekoj dubljoj razini razumljivo je da je slovenska recepcija ove knjige sadržavala stanovitu distanciranost prema načinu na koji je Čar prikazao jednu slovensku obitelj, njezinu zatvorenost i zataškavanja, čitajući je i kao metaforu mentaliteta, no upravo nam je stoga ovaj roman još bliži i zanimljiviji, jer i naši su preci svirali više himni i brižno obrađivali obiteljska smetlišta. Velika literatura, a ovaj roman to svakako jest, ponekad mora imati ulogu bagera. Koliko god je puta čitala, svaki put me jednako uznemirila i potresla, nekim drugim detaljem koji je izrovao ‘bager’.

__________________________________________________________

2. Zoran Ferić: Na osami pored mora

V.B.Z., Zagreb

Ovo je proza u kojoj vas odmah nakon prvih pročitanih stranica zaskoči spoznaja da je ‘sloboda pomalo i smrt’ i da je život klopka u koju ćete upasti, ako ne ranije svakako kad završi ljeto. Kroz priču o prijateljima, otoku i melankoličnom motivu ‘galebarenja’, Ferić polazi od ležernog prema tužnom i sublimira potragu za ‘dušom ljeta’, smislom i srećom koje stalno nekamo izmiču. Možda najbolji njegov roman.

__________________________________________________________

3. Marina Vujčić: Mogla sam to biti ja

Hena com, Zagreb

Trebalo je mnogo više od vještine pripovijedanja, prije svega hrabrosti, da se napiše proza u kojoj su mnoge stvari vrlo osobne. Neki će ga čitati kao ‘ženski roman’, roman o suočavanju s gubitkom i oslobađanju od tjeskoba ili autobiografske krhotine, no ovo je prije svega primjer kako se može ‘narativizirati život’. Snažno, bolno i profesionalno suočavanje sa životom i tekstom u kojem se prepoznaje vjera u književnost.

Tvrtko Jakovina, povjesničar

O Titu detaljno i s lakoćom. I uravnoteženo

1. Ivo i Slavko Goldstein: Tito

Profil, Zagreb

Još dugo će godina svaka knjiga, čak i o dijelu Titova života, a napose ona koja smjera dati konačni sud, u ovoj zemlji pretendirati na središnje mjesto u publicistici. Svaka takva knjiga transnacionalni je događaj, koji pokazuje koliko je još nejasnoća i različitih tumačenja ostalo u opisima jednog doba i života čovjeka koji je epohu stvorio, personificirao, odredio i usmjeravao. Tužno je jedino da više desetljeća nakon što Tita nema on i dalje ostaje važniji politički nego historiografski fenomen.

Vidi se to i u radu Slavka i Ive Goldsteina koji se ne libe podsjećati na vlastite veze s Titom ili njegovim dobom, čija je knjiga prepuna asocijacija na sadašnjost, što je čini i dnevno aktualnom. Od obojice se očekivalo da pokažu rezultate višedesetljetnog bavljenja Titom.

Knjiga o Titu na tržištu posljednjih je godina tiskano nekoliko, ali je ovo prvi hrvatski tekst, gotovo pa pionirski rad. Knjiga se odlično prodavala, unatoč 900 stranica, konkurenciji, visokoj cijeni. Pisana je lako, prepuna je najrazličitijih detalja, sveobuhvatna je, uravnotežena. Mada postoje, rijetka su mjesta banalizacije kao kad se piše da: “Onaj tko nije mogao kontrolirati obitelj, još je manje mogao računati da će vladati zemljom”, u obradi raspada braka s Jovankom. To naprosto nije točno niti za jednu obitelj, pa ni profesiju.

Problematična mjesta posljedica su izbora literature i njezinih ograničenja. Da su autori učinili ono što se od publiciste možda ne očekuje, ali od profesionalnog povjesničara traži, da su otišli u Arhiv maršala Jugoslavije (Arhiv Predsjednika Republike) u Beogradu, niz bi mjesta bio popunjen i knjiga bi bila sličnija “Titu” Jože Pirjevca. Slovenski je povjesničar manje balansiran u odnosu na Goldsteine, ali je učinio prodore u do sada nepoznato, kao to u historiografiji treba biti. Ova je knjiga zato interpretacija napisanog. Problematična mjesta uključuju ispuštanja, previde, greške. Dio ih se nije smio dogoditi. Tako opis posljednjeg razgovora četničkog vođe Draže Mihailovića u knjizi “Tito” kod Jaspera Ridleyja opisan je ovako:

“Nakon razgovora Mihailović je upitao Tita bi li htio čašu slatkog šumadijskog čaja. Tito je prihvatio i otpio veliki gutljaj, no zagrcnuo se i zakašljao, jer je ‘čaj’ zapravo bio jaka šljivovica. Mihailović se od srca nasmijao…”

U knjizi “Tito” Ive i Slavka Goldsteina opisan je ovako:

“Na kraju razgovora Mihailović je upitao Tita bi li kušao slatki šumadijski čaj. Tito je prihvatio i otpio veliki gutljaj, ali se zagrcnuo i zakašljao jer je čaj zapravo bio šljivovica. Bez obzira na ovu šalu, atmosfera je na kraju sastanka bila loša”. Mada iza tog odlomka stoji bilješka, ona ne upućuje na Ridleyja, već na Dedijera, ali ne na mjesto gdje on piše o susretu Draže i Tita.

Tito se u knjizi ponekad kritizira nepotrebno, kao u opisima vanjske politike, a katkada nedovoljno srčano, kada autori preuzimaju tuđe poglede. Ipak, ovako velik rukopis na mjestima je uzbudljiv, uglavnom ujednačen. Za razliku od tolikih drugih portreta, ovaj je daleko puniji, s manje nedodirnutih područja i to ga čini zanimljivim i korisnim za dulje vrijeme.

__________________________________________________________

2. Boris Maruna: Svijet koji znam

Mala knjižnica DHK, Zagreb

Malo će vjerojatno biti čitatelja zbirke pjesama Borisa Marune, još manje pogovora urednika Brune Kragića. Šteta, jer tko je aktualniji i jasniji u manje riječi no Maruna kada piše: “Najbolje hrvatske branitelje/Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke…/Nisu znali lagati/ Nisu pljačkali. Nisu ubijali starce i djecu… Nisu ništa zaradili na oružju/Slabo su napredovali sa činovima/ Jednostavno nisu imali nikakva/ Smisla za život.”

__________________________________________________________

3. Dagmar Herzog: Seksualnost u Europi 20. stoljeća

Zagreb Pride

Dagmar Herzog profesorica je Suvremene europske povijesti u New Yorku, a njezina je knjiga pregled politika u Europi prije Velikog rata, u Hladnom ratu, kod Franca, Staljina i Hitlera o prostituciji, reprodukciji, homoseksualnosti, abortusu, obitelji. Knjiga je sjajan uvid u ono što je svima blisko i važno, a često neprisutno u analizama. Izdavač je Zagreb pride, primjer kako NGO može biti društveno koristan i prisutan i izvan svoje niše.

Željko Ivanjek, pisac i novinar

Ništa slabije od Coldplaya

1. Ivan Slamnig: Antologija

izabrane pjesme, priredio Tomislav Brlek, DHK, Zagreb

Nova knjiga Ivana Slamniga (1930. - 2001.), pa “makar” izabranih pjesama, predstavlja književni događaj. Ovo je šesta takva knjiga, ali prva poslije Slamnigove smrti.

Još 1973. izašla je Slamnigu knjiga “Pjesme u izboru Slobodana Novaka”, 1983. uslijedio je izbor Branimira Donata, i to kao 167. svezak PSHK (Pet stoljeća hrvatske književnosti); 1990. Mile Stojić oblikovao je Slamnigovu knjigu “Barbara i druge pjesme”, dok je Pavao Pavličić 1998. napravio izbor “Relativno naopako”. I napokon, Zoran Kravar napravio je izbor iz Slamnigova djela 1999. pod naslovom “Barbara i tutti quanti”.

Mimo temeljitog pogovora, Tomislav Brlek donosi sasvim novi izbornički plod, koga, ako ništa drugo, obilježava uvrštavanjem genijalnog Slamnigova prijevoda Puškinova “Evgenija Onjegina”, odnosno tri fragmenta iz njega.

Živi duh iz jezika čuva životnost Slamnigovim pjesmama, koje “idu” od 1949. gotovo do pjesnikove smrti. Još jednom, Slamnig je Pjesnik iz-jezika do te mjere da ga je, za istinu, teško zamišljati u prijevodu. Napipavao je hrvatskom granice i slabosti, još dok se službeno nazivao hrvatskosrpskim, i rastvorio ga u ljepotu po sebi.

Jedan sam od onih koji su vukli za sobom barem tri Slamnigove pjesme, još od gimnazijskih dana: “Radi se o tom da zaustavim konja”, “Ubili su ga ciglama” i “Naronsku siestu”. Posljednjoj nisam ni naslov razumio, jer nisam znao da je “Narona” latinsko ime drevnoga grada što se nalazio na mjestu Pjesnikovog rodnog Metkovića. “Ubili su ga ciglama” bila je za mene posve nevjerojatna metafora kojoj sam se čudio i čudim, premda sam živio u jednom od trešnjevačkih kvartova, u kome su tzv. besprizorni “prodavali” cigle pristojnim dečecima. Čini se da je u pjesmi, ipak, riječ o lokalnome mišu, a ne huliganu. Jer, ubijenom se “iz svega se, izvuko, samo repić”. Mimo toga u ovoj pjesmi, koja, dakako, pripada svim i svakoj antologiji hrvatskog pjesništva, odnosno Slamnigovu kanonu, postoji jedna rima koja me godinama progonila: “i ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, - crvenu, mrlju su, prekrili, priglama”. Dakako, nisam znao što su prigle, a ponajmanje da su to oblice (treščice?) za podlaganje i paljenje vatre u šparhetu.

U studenom 1982. dočekao sam priliku i zagnjavio u intervjuu Ivana Slamniga, svojeg profesora s Filozofskog. Nisam ga baš doslovno pitao kako je rimovao “cigla - prigla”, već za jednu drugu i tada noviju pjesmu. Pitao sam ga za pjesmu “Koga su slali u Galiciju”, točnije: kako je rimovao Trakla - stakla, i još doslovnije ili gluplje: je li pjesma počela s Traklom ili sa staklom. “Pa, počela je vjerojatno s Traklom, jer rimovati staklo s nekom drugom riječju ne bi bilo interesantno”, rekao je za “Gordogan” i zaključio: “Svakako da je prvo bila neobičnija riječ, pa onda običnija”.

Zar bih, na kraju, trebao hvaliti Slamnigove pjesme iz ovog izbora, ili uopće? I kome? Rekao bih tek klincima da pogledaju i da nije slabije od Coldplaya. Nego bolje.

__________________________________________________________

2. Le chanson de Roland: Pjesma o Rolandu

preveo i priredio Mate Maras

MH, Zagreb

Teško je bilo dočekati neke prijevode. Jedan je “Pjesma o Rolandu” koju je svladao moćni Mate Maras, čovjek koji je jednostavnom logikom - jezik može biti samo dio mojih pređa i obitelji, a ne moja konstrukcija - savladao i Shakespearea. Jednostavan i čitak, temeljen na desetercu, uz usporedni original, ovaj prijevod pokazuje da su i veliki narodi, poput francuskog, falsificirali povijesne činjenice i pretvarali ih u lažne legende.

__________________________________________________________

3. Branislav Glumac: Soba kao zavičaj

V.B.Z., Zagreb

Autor 30-ak knjiga poezije i proze, i jednog od najvećih domaćih bestselera (Zagrepčanka), ne mari za tzv. visoke godine. Nakon memoarske, prošlogodišnje “Cjediljke za perfekt”, ove je godine otvorio svoju životnu sobu čitaocima. Inzistirajući na jezičnoj samosvojnosti, bilježi posvete olovci, rečenici, stolu, svemu što se u njoj nalazi. Pa i harmonici, koju je “doteglio” iz Virovitice u Zagreb, a zbog koje su njegovi prodali kravu Perku.

Hrvoje Klasić, povjesničar

Bez kompromisa o idealiziranoj povijesti

1. Josip Manolić: Politika i domovina

Golden marketing Tehnička knjiga, Zagreb

Činjenicu da su se u javnosti pojavili memoari osobe koja je na različite načine na hrvatskoj političkoj sceni (i iza nje) prisutna nevjerojatnih sedamdeset i pet godina, smatram dovoljnim mamcem ne samo za profesionalne povjesničare već za svakog čitatelja koji promišlja hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost. Iako bih s obzirom na osobne istraživačke afinitete volio da je gospodin Manolić više prostora posvetio periodu Drugog svjetskog rata i socijalizma, njegova fokusiranost na osnivanje demokratske Hrvatske potpuno je razumljiva.

I tu “nesimetričnost”, količinom kontroverznih podataka, apsolutno je opravdao. U nedostatku ili bolje rečeno nedostupnosti arhivskih dokumenata koji bi dodatno pojasnili ključne događaje s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, riječi jednog od ključnih aktera predstavljaju neprocjenjiv izvor. Uz činjenicu da se radi o visokopozicioniranom insajderu, ono što knjigu čini posebno zanimljivom je beskompromisan i vrlo kritičan odnos prema događajima i ličnostima na koje velik dio hrvatske javnosti u posljednjih 25 godina gleda idealistički, potpuno nekritički, i a priori pozitivno. U Manolićevoj knjizi nema tabua. I najvećim “svetinjama” hrvatske povijesti (i sadašnjosti), poput bitke za Vukovar, autor ne prilazi “parolaški”, emocionalno i u rukavicama, vodeći računa o dnevnopolitičkoj situaciji. Javnost je, možda ne prvi put, ali svakako na najdirektniji način upoznata s pozadinom “hrvatsko-hrvatskih” sukoba tijekom Domovinskog rata, s postojanjem nekoliko linija zapovijedanja, s malverzacijama oko nabave i distribucije oružja, naposljetku i s “hrabrošću” nekih ratnih heroja. Izlazak iz Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države bio je vrlo složen proces, često prožet kontroverzama i nelogičnostima. I ova knjiga to najbolje potvrđuje. Način suočavanja s prošlošću u kojem postoje samo (naši) pozitivci i (njihovi) negativci i ovom je knjigom potvrđen kao neprihvatljiv i neispravan. Da su u stvaranju neovisne Hrvatske vodeću riječ igrali političari okupljeni oko HDZ-a i Franje Tuđmana, te članovi ostalih demokratskih stranaka, opće je poznata stvar. Međutim, da su aktivnu ulogu u tom procesu igrali i djelatnici Službe državne sigurnosti (javnosti znane kao UDBA), čak i u redovima spomenutih stranaka, nije baš podatak o kojem se javno polemiziralo. Činjenica da su neki od boraca za uvođenje demokracije u Hrvatsku bili ujedno suradnici “zloglasne” jugoslavenske sigurnosne službe nije detalj koji se mogao pročitati u njihovim političkim biografijama.

Jesu li svi navodi u knjizi točni? U kojoj mjeri je autor subjektivan kada su u pitanju neke ličnosti, koliko je tendenciozan i autoselektivan kada je u pitanju njegova uloga u spomenutim događajima? Na ta i brojna druga pitanja ne možemo u ovom trenutku sa sigurnošću odgovoriti. Međutim, samo otvaranje ovih tema, argumentirana rasprava i suočavanje različitih interpretacija važan su doprinos ne samo razumijevanju suvremene hrvatske povijesti, nego i demokratizaciji hrvatskog društva, još uvijek nažalost spremnijem na etiketiranje i osudu nego na dijalog i samokritiku.

__________________________________________________________

2. Ivo i Slavko Goldstein: Tito

Profil, Zagreb

Ma koliko se knjiga i članaka napisalo, filmova i serija snimilo, Josip Broz Tito 35 godina nakon smrti i dalje intrigira istraživače i najširu javnost. U posljednjih nekoliko godina nisu se pojavile nove činjenice koje bi bitno promijenile ukupno znanje o Titu. Unatoč ili baš zbog toga ne prestaju različite, ponekad dijametralno suprotne interpretacije njegova lika i djela. Jedna od takvih interpretacija jest i ova knjiga.

__________________________________________________________

3. Peter Finn: Petra Couvee, Afera Živago: Kremlj, CIA i bitka za jednu zabranjenu knjigu

Profil, Zagreb

Predodžbu o hladnoratovskim špijunskim aktivnostima čiji su predmet interesa isključivo visokopolitičke, vojne ili znanstvene teme demantira slučaj jedne ljubavne priče. Poput prvoklasnog trilera, ali utemeljenog na stvarnim događajima i dokumentima knjiga prati sudbinu romana o ljubavi doktora Živaga i Lare, od politički nepoželjnog i zabranjenog do svjetski priznatog dobitnika Nobelove nagrade.

Teofil Pančić, pisac i novinar

Novinarstvo, parazit na tijelu mutanta

1. Umberto Eco: Nulti broj

Profil, Zagreb

Priznajem, nameravao sam da budem originalniji. Da kao svoj izbor za knjigu godine predložim nešto što potencijalnim čitaocima prolazi ispod radara, što mediji ne notiraju, što nije ni na koji način javno „potrošeno“ (recimo, Kazantzakisa). Na kraju sam odustao, valjda onog časa kad sam se zapitao: ali, da li je to ono o čemu sam stvarno najviše razmišljao tokom i nakon čitanja?

Tako sam ipak došao do „Nultog broja“. Odakle izvesna nelagoda? Umberto Eco je „zicer“, jedan iz povlaštenog kruga romanopisaca savremenog globalnog kanona, kao Franzen, Baricco, Kundera, Rushdie, Llosa, Murakami, Mc Ewan, Zadie Smith... To su ljudi na čiji novi roman ne treba posebno „skretati pažnju publike“, jer ta pažnja je ionako već tamo. Ponekad je, naprotiv, treba odvraćati od njih!

Međutim, Nulti broj je ubo u jednu od najosetljivijih tačaka, i to ne samo za one koji su, poput mene, u toj stvari profesionalno tangirani. Ne, nije to najbolji roman ovog vremešnog profesora semiologije i druge ezoterije: nekome je to famozno Ime ruže, drugome Baudolino, meni je Tajanstveni plamen kraljice Loane. No, u Nultom broju Eco se bavi onim što je zapravo moje i vaše okruženje, mada na donekle drugačiji (čitaj: rudimentarniji) način. Nulti broj je čvorište podzemne i nadzemne politike, medijske industrije u dekadentno-reketaškoj fazi, mafiokratije u fazi solidne propranosti pihoda i javnog lika, opsednutosti pretencioznih mediokriteta svakovrsnim teorijama zavere koje se mogu odlično utržiti, još bolje politički zloupotrebiti, te koje su - nije li baš to najbolje - ponekad čak i utemeljene na činjenicama! Sve to, i mnogo drugog, u ovom je kratkom romanu spletenom oko pokušaja jednog mutnog, a ambicioznog tipa, početkom devedesetih, to jest u sam osvit berluskonizma i u poslednjoj pravoj predinternetskoj epohi, da - skupivši čudnu grupu trajnih luzera i žustrih (ili pak rezigniranih) hvatalaca poslednjih životnih prilika - napravi novine čija (dakako tajna, to jest uposlenicima neobznanjena) svrha nije da počnu da izlaze, nego - da ne počnu da izlaze. Kako? Tako što će antidatirati sopstvene „nulte brojeve“ uvežbavajući neku vrstu doušničko-reketaškog poduhvata trgovine informacijma koje zapravo ni ne želi objaviti - ako se plati da nestanu. Medij koji i nije medij, nešto što je osnovano ne bi i bilo nešto sasvim drugo, a pred nosom svima: zar je to danas nekome čudno? Ima toga koliko hoćeš, na sve strane. Eco, međutim, ispravno vremenski locira epohalni trenutak nakon kojeg novinarstvo više ne samo da u sebi nosi mutanta koji će ga uništiti, nego počinje da postaje mali, bezazleni parazit na telu tog mutanta, prateća pojava, side show. Istovremeno, poslednji zaluđenici i daje okrivaju „strašne tajne“, za koje do kraja ne znaš pouzdano jesu li samo umišljaji jednog paranoika i diletanta. Možda i jesu, no opet, ovaj naposletku strada pod čudnim okolnostima... Ali, nisu li bilo koje okolnosti „čudne“, samo ako želimo da verujemo u to?

Nulti broj istovremeno je i vrlo duboko italijanski, i vrlo globalan, jer se u tom klupku opasnih veza svako može prepoznati, a razlike su tek lokalni začini.

__________________________________________________________

2. Michel Houellebecq: Pokoravanje

Buybook

Godina je počela napadom terorista na Charlie Hebdo, istog dana kada se u prodaji našao novi Houellebecqov roman, a pisac osvanuo na naslovnici tog istog Charlieja. Jezovita koincidencija. Ali, bitnija su pitanja koja M. H. pokreće u Pokoravanju, a koja su do kraja ove godine samo još dobila na značaju. Ne, nije to roman “islamofoba”, pre će biti roman kolerika trajno zgađenog nad onim što savremeni čovek Zapada vidi u ogledalu.

__________________________________________________________

3. Nikos Kazantzakis: Bratoubojice

Sandorf, Zagreb

Kazantzakis, poznat po Poslednjem Kristovom iskušenju ili Grku Zorbi, u ovom sjajnom, neobičnom, zahtevnom ali i izdašnom, pomalo staromodnim tonom pisanom romanu bavi se grčkim građanskim ratom, uz sav helenski kolorit ali opet i nimalo “lokalno”, nego razmatrajući fenomene mržnje i nasilja usled ideoloških i svetonazornih razlika, i onih koji sve to podjaruju zarad svojih interesa: šta može biti aktuelnije i univerzalnije?

Tomislav Čadež, pisac, novinar i kazališni kritičar

Pogrešno je misliti da imamo dovoljno rječnika

1. Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika

Školska knjiga, Zagreb

Lako je izabrati knjigu godine: Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika u nakladi Školske knjige. Posrijedi je jedinstveno djelo. Od osamostaljenja država se eto nije potrudila da inicira proizvodnju jednog ovakvog rada, mimo kojega cijela njezina pojava (države!) ostaje manje-više usmena. Cijelo stoljeće cijeli je narod na raspolaganju imao kao cjelovit prikaz jezičnog blaga tek Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika u nakladi Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Izlazio je, u 98 sveščića, od 1880. do 1976. U njemu je obrađeno oko četvrt milijuna riječi. Za hrvatsku leksikografiju temeljno je i djelo Julija Benešića Rječnik hrvatskoga književnog jezika od preporoda do I. G. Kovačića, što ga je skupina autora priredila potkraj osamdesetih. Nije dovršen. Od 1991. objavljen je, u više izdanja popravljen, Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića. Godine 2000. Jure Šonje također uređuje Rječnik hrvatskoga jezika. Na građi 3. izdanja Anićeva Rječnika i Rječnika stranih riječi (1999.) Anića i Ive Goldsteina objavljen je 2002., u osam svezaka, Enciklopedijski rječnik hrvatskoga jezika, uz glavno uredništvo Ljiljane Jojić i akademika Ranka Matasovića.

Pribrojimo i klasičan Klaićev Rječnik stranih riječi, mnoge višejezične rječnike, sve uglavnom u nakladi privatnika, i činit će nam se da rječnika imamo dovoljno. Ali nemamo! Ovaj je, prije svega, osuvremenjen, drugo, donosi cjelovit lingvistički opis riječi, značenjske slojeve i pravogovor. Glavna je urednica Ljiljana Jojić, donosi 120 tisuća natuknica, teži otprilike šest kilograma, a može ga se kupiti i u elektronskom obliku pa zapravo ne teži ništa.

__________________________________________________________

2. Karl Ove Knausgaard: Moja borba

OceanMore, Zagreb

Norveški pisac književna je senzacija. Svoj autobiografski heksalog objavio je na 3600 stranica. U nas je prvi dio tečno prevela Anja Majnarić. Posrijedi je, rekao bih, štivo koje će prije privući muškarce nego žene. Izvanredno poniranje u vlastitu prošlost, koja ovako iznesena kao da pripada svakome Evropljaninu rođenom potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća: depresivno, ali i vratolomno štivo o odrastanju.

__________________________________________________________

3. Karl Kraus: Posljednji dani čovječanstva

Disput, Zagreb

Gotovo stotinu godina pošto je objavljena u Austriji, i u nas je napokon prevedena, iz pera Seada Muhamedagića, veledrama najpoznatijeg bečkog novinara iz doba propasti Austro-Ugarske. Posrijedi je više od 700 stranica dijaloga što genijalno seciraju vječnu ljudsku glupost i odvratnost rata. Drama, dakako, nije cijela za scenu, ali ne vidim razloga da se neki dijelovi ne ožive na sceni. Kraus bijaše Krležin uzor. Blizak njemu, blizak nama.

Mirjana Dugandžija, spisateljica i novinarka

Zašto je prva knjiga koja mi se baš ne dopada?

1. Karl Ove Knausgaard: Moja borba

OceanMore, Zagreb

Zagrebačko je književno stado predvidljivo. Kad je na spisateljskom ringlšpilu visoko poletio norveški pisac Karl Ove Knausgaard sa svojom sagom “Moja borba” u kojoj je odlučio zabilježiti svaki trenutak svoga života i, onako kosmat, gorkih bora od nosa do brade i divljeg pogleda, odmah se kvalificirao za svjetsku slavu - kao da je zaboravilo da bi prije koju godinu dalo i ruku i nogu samo da nekako ne bude autobiografičnosti u književnosti te nasrnulo iščekivati prijevod prvog od šest tomova romana. Što čini Knausgaard? Nakon potpune začudnosti, sunovratnog razmišljanja o smrti, na samom početku romana, vraća se u doba kad mu je bilo osam godina. Ulazi u prostoriju i izlazi iz nje. Ili, aktere na stolu dočekaju četiri tanjura s četirima namazanim kriškama. Jedna smeđim sirom, jedna običnim sirom, jedna sa sardinama i jedna, džizis, sirom s kimom! Karl Ove, neumitno, i odrasta. Otac ide na roditeljski. Ta se možebitno uzbudljiva, ali ovdje nije, činjenica raspreda nekoliko puta, mlakim stilom koji i inače dominira. Čitatelj odahne kad se Ove posveti prijateljima, ali jao! Koliko riječi da bi se opisalo švercanje piva na tulum ili prvo motanje s curama. Ne znam postoji li dirljivo-bezazleniji kut da se sve to ispriča, ali Karl Ove opasno konkurira. Muči ga što nema nego samo nekoliko dlačica oko k...., ali onda ipak nešto osjeti, pa se pita “Je li to bila sperma? Dakako da je bila sperma”. Čitati bez pratnje roditelja. Ali do kad, pitanje je. Ja sam prestala oko polovice. Naime, kad u nekoj knjizi sasvim običan, slađahan pubertetski doček Nove godine traje dulje nego u realnom vremenu, trenutak je da se odlučite. Uostalom, uvijek možete slomiti nogu pa u miru smisliti što dalje. Ne kažem da nema dobrih dijelova, a i da pisac nema smion koncept, može se to i tako promatrati, ali na pomisao da čitam svih šest knjiga hvata me jeza od skribomanskog zlostavljanja. Tu sam valjda u krivu jer će dvojbe odraslog Karla Ovea sigurno biti nešto kompleksnije. Ipak, stavljam ovu knjigu na prvo mjesto zbog brze reakcije znane i sposobne Gordane Farkaš Sfeci (koja među svojim piscima ima dvije nobelovke), zbog piščeve vjere da će te njegove ispovijesti analnog karaktera izdržati i literarno i marketinški, a i zbog neke dobrote, želje da se bude ispravan, kod likova u romanu, i potpunog nedostatka cinizma koji je i mene nekad palio, a sad me živcira jer ga vidim kao lagodnu pozu, intelektualno potpuno neupotrebljivu.

Na ovome bi mjestu isto tako mogao stajati roman Zorana Ferića “Na osami, blizu mora” o izumrlom “galebarstvu” na Jadranu. Odlično se čita dobri stari Ferićev chiaroscuro: mladost i starost, južno plavetnilo i smrt. Zanimljivo, pametno, tužno. Druga je stvar s Houellebecqovim “Pokoravanjem”, negativnom utopijom, recimo, koju bih na prvo mjesto stavila jer se taj pisac uvijek bavi bitnim problemima suvremenosti, ovaj put “bliskom budućnošću u kojoj vlast na zemlji preuzimaju muslimani”. Ali, knjiga još nije izišla u Zagrebu. To mi je najslabiji njegov roman, ali zanimljivo je kako “pokoravanje” ne vidi kao krvavi svjetski rat, nego dobrovoljnu promjenu vjere jer muškarci se uvijek na kraju pomame za nadmoći nad ženom.

__________________________________________________________

2. Aleksandar Hut Kono: Padajući izbornik

Fraktura, Zaprešić

Grijeh je tu trpati što vlastito. Zato evo: “Ako se još noćas razmaknu planine/možda već pred jutro ugledam more/U istom paru traperica još od Kandahara/Ali mislim da već znam kakav je to osjećaj/gledati tako mirnu i golemu vodu./Čuo sam glasine”. Izbor riječi, “radnja” pjesme, poante - da, s knjigom morate postupati jedva je dotičući, u tišini, jer iza nje stoji nevjerojatno fini vilin konjic...

__________________________________________________________

3. Damir Karakaš: Blue Moon

Sandorf, Zagreb

Junak jezdi ulicama s najvećom kokoticom crne kose u gradu. Počinje Domovinski rat i pripadajuće pojave, ali to jedva ulazi u vidno polje onih koji o knjizi pišu, sve dok Jergović nije riknuo da to nije knjiga o lakiranju kose. Ja bih rekla da je začudno koliko se puta romanopisalo da u Hrvatskoj živi i neki drugi nakot osim arijevaca, ali se baš to u javnosti tako često previdi.