I PAKAO JE BOLJI OD LJUDSKE RAVNODUŠNOSTI O čemu piše slavni norveški pisac Knausgaard u najiščekivanijoj knjizi godine (koja je upravo prevedena na hrvatski)?

Norveškom piscu Karlu Oveu Knausgaardu sigurno nije samo jednom u životu palo na pamet da su sve obitelji danas suštinski nesretne - a ne sretne - na isti način. Ta ili neka slična rečenica možda i postoji negdje u njegovom golemom autobiografsko-memoarskom projektu “Moja borba” - u ukupnom opsegu od 3600 stranica, raspoređenom u čak šest tomova - no ako i ne postoji, lako bi mogla postati njegovim poetičkim motom ili čak idejom vodilicom.

Ne radi se tu samo o nekoj jeftinoj dosjetki na Tolstojev račun, niti je Knausgaardov projekt tako velik i važan da bi se obračunavao s književnim klasicima i književnom tradicijom - dapače, Knausgaard je izraziti književni tradicionalist, ali u “Mojoj borbi” postoje barem dva književna, možda čak i književno-kopernikanska obrata: umjesto da u romanu piše o nekoj spektakularnoj/bizarnoj/otkačenoj ili egzotičnoj temi - recimo, o narkomanima, novinarima, sveučilišnim profesorima, rebelima ili rokerima, Knausgaard piše o svakodnevici i manje više običnim ljudima. I još bolje ili gore, “Moja borba” je slabo prikrivena autobiografija, napisana bez hvalisanja i poljepšavanja.

Europski autsajder

Za Knausgaarda pisanje nije psihoterapija, niti je on netko kome bi trebala pomoć ili barem facelifting. On ne želi biti netko drugi - najmanje netko bolji i važniji - i posve mu je nevažno je li uspješan ili neuspješan. On je tipičan europski autsajder - baš Svatković - koji ruje po mrkloj europskoj svakodnevnici i piše o prepoznatljivim životnim rutinama i svima poznatim iskustvima: svatko ide u šoping, svatko ima oca s kojim se jednom u životu razišao, svatko ima partnera s kojim prolazi uspone i padove, svatko se uvali u životne sheme iz kojih ne može van ili zaglibi u neku beznadno neugodnu životnu situaciju pa se blamira i blamira. I naravno, većina ljudi ima djecu, što je i tema drugog nastavka “Moje borbe”: obiteljski život i život sa suprugom i troje djece. Karl Ove Knausgaard sebe u drugom dijelu “Moje borbe” vidi kao bijesnog devetnaestostoljetnog patrijarha zarobljenog u koži modernog muškarca: oko njega se vrti svijet koji ga i privlači i odbija – privlače ga ponajprije ljepotice, i urbana vreva u kojoj on sam sebe zamišlja kao izoliranog osamljenika. Sam u gužvi: želi ljude oko sebe, ali s njima ne želi komunicirati. Knausgaarda razdiru oprečne ljudske strasti: strastveno bi želio imati djecu, ali se baš o njima ne bi i brinuo. Jedini istinski život je pisanje, ali on bi ipak živio i neki normalan život. Ne želi ništa propustiti od ponude modernog života, ali želi voditi i tradicionalan porodični život.

Prustovski projekt

Naravno da u takvoj priči psihopatologija svakodnevnog života i njemu brzo isplazi svoj bodljikavi jezik – no ni to nije baš nešto novo, o tome je odlično pisao još Raymond Carver. No u “Mojoj borbi” nema formalnih književnih eksperimenta, nema zapleta, jedva ima pripovijesti, ali ima naracije i moćnog autorskog glasa. Knausgaard općenito ne maltretira čitatelja kojekakvim kerefekama - ne miješa stilove, ne uvodi publicistički stil: “Moja borba” je konzervativni - i to prustovski književni projekt - prustovski jer ima sličan odnos prema pamćenju i uspomenama, prustovski jer je stilski besprijekoran, iznimno atmosferičan, i do srži literariziran, pogotovo u briljantnim esejističkih digresijama. Važno je shvatiti da Knaussgaard nije ni mizantrop ni ironik i da iz drugog registra entuzijastički istražuje svaki proživljeni u trenutak. A čini nam se očito, ujedno, da je u formativnim godinama puno čitao Petera Handkea.

Magični učinci

Autobiografski je diskurs u ovom slučaju suočen s problemima smisla i funkcije. “Moja borba” bila bi smiješna, čak i glupa knjiga kad bi bila neka manje ili više spretna narcistička lakirovka, ali ona to nije: njezin glavni lik uopće nije Knausgaard već zapravo - čitatelj. Knausgaard naime apelira na svog čitatelja da preispita svoj život, da prema životu uspostavi borbeniji - ne nužno zdraviji - ali barem inteligentniji stav. “Moja borba” nije, dakako, knjiga književne samopomoći, ali je velika knjiga protiv ravnodušnosti. Knausgaard u ovom nastavku čak i doslovce piše da je ravnodušnost za njega najveći ljudski grijeh. Knausgaard je, zapravo, propovjednik koji je propovijedanje zamijenio pripovijedanjem što objašnjava njegovu silnu motivaciju da piše o svakodnevnom životu.

Naracija je njegova religija! Knausgaard naravno ne može svoje čitatelja podučiti kako da svoju djecu vode u vrtić kad ni sam nije baš najbolji u toj vještini - ali im može ponuditi nešto drugo i možda važnije. “Moja borba” - to je drugi važni literarni obrat - ne samo da ne oponaša svakodnevicu, već je želi uobličiti i proizvesti. Ti dalekosežni, povremeno čak i magični književni učinci ostvareni su bez pomoćnih alatki: Knausgaard ne posuđuje postupke iz magičnog realizma, nonfikcije ili žanrovske književnosti.