Norveška autorica Maja Lunde sa svojom je klimatskom tetralogijom postala globalno ime suvremene književnosti. Lunde je izdala tri dijela, četvrti će uskoro biti objavljen na norveškom, a za očekivati je da će brzo potom biti prevođen i na mnoge druge jezike. U nas je Ljevak objavio "Povijest pčela", potom "Plavetnilo", a lani i treći dio "Posljednji svoje vrste" (prijevodi Anja Majnarić i Vesna Salomonsen).
Bitno je ne samo na umjetničkoj, već i na općedruštvenoj razini da zagrebački HNK postavlja "Povijest pčela". Teme klimatskih promjena moraju ući u mainstream narativ, od škola, medija, institucija vlasti, lokalne uprave do nacionalnog teatra...
Ako je to u nas na raznim adresama sad i dijelom novoprobuđeno pomodarstvo, nema veze. Klimatske promjene trebaju postati u javnosti sveprisutna tema, barem jednako prisutna koliki je i ponder kojega imaju za važnost sustava u kojem živimo.
"Povijest pčela" u Zagrebu ima svjetsku praizvedbu. Predstavu sa svojim norveškim timom i zagrebačkim glumačkim ansamblom HNK postavlja norveški redatelj, čelni čovjek Norveškog narodnog teatra u Oslu, Erik Ulfsby. Nitko se prije Ingrid Weme Nilsen, koja je to uradila za HNK, nije uhvatio adaptacije tog romana za dramsku pozornicu.
Doduše, baš Erik Ulfsby "Povijest pčela" postavio je u rujnu 2020. kao baletnu predstavu u Oslu, u Norveškom narodnom kazalištu. Nije igrala dugo, kazalište je ubrzo na pola godine zatvorilo vrata zbog pandemije.
To da je globalno prva dramska praizvedba baš u Zagrebu posljedica je dugogodišnje suradnje kazališnih kuća u Zagrebu i Oslu. Ulfsby nije nepoznat ovdašnjoj publici, u HNK 2018. postavio je Ibsenova "Peer Gynta". Ivica Buljan je na pozornicu Norveškog narodnog kazališta doveo Krležino "Kraljevo". Otada nije zamro dijalog, pa kad je Buljan Ulfsbyju predložio da ovdje napravi "Povijest pčela", norveški redatelj nije dugo razmišljao.
Roman je ekološki triptih. Tri povijesna razdoblja, tri obitelji i sve simultano teče na jednoj pozornici. Pratimo priču engleske obitelji mladog znanstvenika iz 19. stoljeća, američke obitelji pčelara iz 2007. i kineske obitelj iz 2098. koja živi u totalitarnom svijetu, u doba kad pčela više nema, a ljudi oprašivanje rade ručno.
Roman sam čitala prije tri-četiri godine, u doba kad sam o njemu razgovarala s Majom Lunde. Uzevši prije par dana u ruke adaptaciju, nakon prvih desetak stranica, u kojima se tri različite priče ponekad doslovce iz replike u repliku trostruko isprepliću, jer kontinuirano teku paralelno u istom prostoru, upitala sam se kako će to publika, kojoj je priča možda posve nepoznata i nova, pratiti.
Luka Dragić igra znanstvenika iz 19. stoljeća, iznutra rastrgana čovjeka koji profesionalne ambicije podredi obitelji i djeci. Kaže, njemu je baš ta simultanost priča glumački bila najzahtjevnija.
"I mi smo na prvom čitanju imali dvojbe oko toga, ali kad se to postavi na scenu, sve te tri obitelji i tri razdoblja, onda postaje lako za pratiti, puno lakše negoli kad je na papiru." Glumački mu je, kaže, ipak bilo povremeno zahtjevno. "Jer, ne igramo priču po priču pa da imate neprekidni niz ili val svojih replika, već je to isprekidano pričama drugih kolega na pozornici, koji glume likove iz drugih razdoblja. Dok glumiš, trebaš posebno biti svjestan partnera koji su tu da bi gradili s tobom priču, ali zapravo nisu tvoji izravni partneri na sceni. To je posebna vrsta svijesti koju moramo trenirati."
Na sceni je malo rekvizita, dominira pokretni zid. Scenografija kao da zatvara predstavu u poseban svijet, personificira košnicu međusobne povezanosti.
Događa se da za istim stolom sjede likovi iz različitih razdoblja, raspravljaju, ali svaki sa svojim suvremenikom o temi iz svojega doba.
I američka i engleska obitelj, ona suvremena i ona iz 19. stoljeća, u kojima roditelje glume Ksenija Marinković i Siniša Popović te Luka Dragić i Dora Lipovčan, u sebi nose arhetip oca koji želi da sin nastavi tamo gdje je on stao; od engleskog mladića iz 19. st. traži se da bude znanstvenik, kao i njegov otac, a suvremeni Amerikanac, vegetarijanac, student književnosti, ako bi bilo po očevu planu, mora sve pustiti i baviti se pčelarstvom, naslijediti košnice koje je otac sam gradio. Obitelj i odnosi samo su dio priče.
Majka iz svake pojedinačne priče za potomke pokazuje veću empatiju. Takva je majka i Kineska, makar živi u totalitarizmu gdje je glavni cilj stvoriti hranu, u doba kad vlast brani obrazovanje i knjige, potajno sina uči pisati, računati…
Zrinka Cvitešić Kineskinja je Tao. Ona i muž, igra ga Igor Kovač, oprašivači su, podređeni Komitetu, rade 12 sati dnevno.
"Obično kad se opisuje budućnost, opisuju se 'Ratovi zvijezda', nekakva znanstvena fantastika. No, ovdje je to posttehnološki svijet. Mislim da je to relevantan opis jer bi postarmagedonko društvo bilo društvo bez tehnologije", razmišlja, komentirajući futuristički dio drame, Erik Ulfsby.
I Kovač i Cvitešić reći će da im je puno značilo to što su na početku rada na predstavi, skupa s cijelim timom, slušali predavanje pčelara.
"Tada sam jasno shvatio koliko su malene pčele bitne za naš opstanak, opstanak životinja i biljnog svijeta. Nije to tek biće koje te ubode na pikniku, već biće koje je krucijalno za ekosistem. Ostao sam se nakon toga preispitivati kako živim, koliko čuvam ili uništavam sustav prirode oko sebe, koliko se miješam u prirodu ili ne. I, koliko bismo se uopće trebali miješati u prirodu?", govori Kovač.
"Zastrašujuće je kad znate da je ručno oprašivanje stabala od strane ljudi umjesto pčela u Kini već počelo 1980-ih godina. Dakle, nije to budućnost, već nešto što je tu odavno. A, evo i još jedan podatak - slučajno sam nedavno saznala u razgovoru s Brankom Ivandom da je on početkom 1970-ih, kad je bio profesor na UCLA u Los Angelesu, na nekom izletu u pustinjskom dijelu Kalifornije gledao kako ljudi ručno oprašuju palmina stabla jer već tad nije bilo pčela. Meni je to stvarno zastrašujuće!", komentira Cvitešić.
Ovoj predstavi, osim iz umjetničke, pristupa i iz aktivističke pozicije. Prije nekoliko godina sudjelovala je u akciji s karlovačkom ekološkom grupom. "Digli smo glas protiv izgradnje hidroelektrana na rijekama. Ja sam konkretno jako dobro vidjela što te stvari rade baš u mom selu na Kordunu. A kad je riječ o pčelama, krik prirode je sad već zaglušujuće jak. Pa, još je Albert Einstein, a znamo da je umro 1955., proučavajući pčele zaključio da ako pčele izumru, ljudska će vrsta nestati za četiri godine. Ne za četrdeset, ne za četiri stotine, već za četiri."
Dalje će Cvitešić o pčelaru koji ih je u HNK podučavao o pčelama: "Nisam znala puno o pčelama. Imam maslinike koji mi sve više okupiraju i glavu i dušu, ali kako se masline oprašuju vjetrom, nisam bila toliko u pčelama. Pčelar nam je jasno objasnio da su pčele specijalan organizam, koliko su one inteligentne. Meni je bilo fascinantno kako su one prikaz savršene obitelji. Kad su u pitanju gradnja nove košnice, skupljanje meda, aktivnost za dobrobit zajednice, za preživljavanje, opstanak, one savršeno funkcioniraju zajedno, nema prepirki. Mislim da bi mi kao društvo, počevši od nas u Hrvatskoj, mogli jako puno naučiti od pčela".
Ksenija Marinković dodaje: "Bitno je da se umjetnost bavi ovim temama. Ne vladamo mi svijetom, niti možemo puno toga određivati, ali kao umjetnici možemo puno raditi na širenju svijesti, probuditi ljude. A, oni koji naposljetku vode igru i određuju stvari, gledamo to i ovih dana, su velike sile… ".
Odavno nisam vidjela redatelja koji predstavu na nepoznatom mu jeziku postavlja s glumačkim ansamblom radeći tako nenametljivo. Ulfsby je naglašeno smiren, probu vodi najčešće stojeći među prvim redovima gledališta, popne se ponekad na scenu, daje jasne upute, reagira kad misli da treba, ali sve to čini gotovo pa diskretno, a ipak vrlo učinkovito. Ne, nisu pri kraju s probama, posjetili smo HNK kad je posla još puno ostalo.
"Povijest pčela" Erik Ulfsby zna napamet. U početku rada u Zagrebu imao je, jasno, tekst adaptacije u kojem su slijeva stajale hrvatske, a zdesna norveške rečenice. Ali, Ulfsby je čovjek koji lako "hvata" tuđi mu jezik; konačno, bivši je glumac. Zagrebački glumci redom ističu da se to kod njega jako vidi u načinu na koji radi s njima.
"On točno zna kad nešto treba reći ili kad to ne treba. Zna kad smo umorni, kad nas treba pogurati. Kod njega nema uzrujavanja, vikanja, nema stresa. Koji god problem ima, ako ga u sebi ima, na nas ga ne prenosi. Rješava ga sam ili sa svojim timom", komentira Ksenija Marinković.
"Jako respektira glumce, ima neku plemenitost da kad staneš na scenu, imaš potrebu kroz svoj posao vratiti mu maksimum. Bude ti neugodno ako neku scenu ne možeš odigrati i ne znaš tekst. On je na ansambl prenio neku blagost. Ne sjećam se kad smo bili tako veseli. Imamo puno posla do petka, zadnje dvije scene još nismo napravili, ali vlada takvo veselje, mir, ja se stvarno ne sjećam kad sam zadnji put radila u ovakvoj atmosferi", kaže Zrinka Cvitešić.
Norveška je, kad je riječ o ekološkim temama, zanimljiva zemlja, puna proturječja, spominjem Eriku Ulfsbyju.
Koliko su Norvežani svjesni ekoloških problema, pitam redatelja.
- Sve više i više.
- Ali, bazirani ste na nafti.
- Da, to je paradoks. Mi smo ludo bogata zemlja zahvaljujući nafti.
- S druge strane, zemlja ste ljudi koji naglašeno puno borave u prirodi. Ludi ste za skijanjem, hladnim obrazima i zrakom.
- U Norveškoj se jako vide klimatske promjene, naslućuje se vrijeme ispred nas, možda i više negoli na jugu Europe! - zaključuje Erik Ulfsby.