Mladi glumac Lovro Rimac još je pod dojmom nakon što je s ostalim kolegama uprizorio posljednji premijerni dramski naslov 75. Dubrovačkih ljetnih igara, Shakespeareovu "Oluju" na Lokrumu. Kako i ne bi, jer na početku je karijere, a povjerena mu je uloga Ferdinanda, sina napuljskog kralja Alonsa, predstava je bitna jer ipak se s njom zaokružuju Igre, ali i zahtjevna jer osim glume zahtijeva i odlične glasovne sposobnosti.
- Zahvalan sam da sam mogao sudjelovati u ovom projektu u kojem sam mnogo naučio od svojih starijih kolega kao što su Filip Šovagović, Franjo Dijak... Zahvalan sam i Senki Bulić koja je okupila ovu sjajnu ekipu autorskog tima koji čine sjajni redatelj Vito Taufer, inspirativni Leo Mujić, genijalni Mrle i Ivanka Mazurkijević te nevjerojatni Alan Hranitelj. Lokacija Lokruma je dala čarobnu komponentu ovom Shakespeareovom djelu koje je samo po sebi vrlo bajkovito i maštovito te stvarno mogu reći da je ovo iskustvo koje ću pamtiti cijeli život. Nadam se da ćemo predstavu igrati i iduće godine, a pjesme koje su napisali Mrle i Ivanka snimiti, da ih mogu svi čuti, jer stvarno su hitovi - govori 24-godišnji Rimac kojeg do diplome na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu dijeli još završni rad koji planira obraniti ove jeseni. Dečko iz Samobora, točnije Vrhovčaka, mjesta povrh Samobora iz kojeg puca senzacionalni pogled na Plešivicu, Oštrc i Japetić, završni ispit odradio je tek koji mjesec prije no što se zaputio u Dubrovnik. U pitanju su zapravo tri ispita iz pokreta, govora i glume, oni praktični, glavni predmeti tijekom studija.
- Gotovo svi su bili autorski projekti i jedva sam dočekao tu priliku da konačno dobijemo prostor da sami nešto napravimo. Iz pokreta sam radio performans Maje Marjančić i Saše Božića o izbjeglicama s još dvije kolegice. Odlučio sam se pozabaviti temom izbjeglištva iz Sjeverne Koreje jer me silno intrigira, ali i zastrašuje činjenica da takav svijet postoji. Iz govora sam imao ispit kod Marine Petković Liker i za to sam napravio malu monodramu, što je bio specifični rad jer sam skupljao materijale od svojih predaka, snimke i od toga stvorio jednog djedu koji ljudima oko stola nudi gemišteke i špekeca, priča im anegdote iz djetinjstva, a sjajno mi je bilo jer je to govor kojim pričaju moji iz Dubrave Samoborske, to je selo do Vrhovčaka. U pitanju je kajkavska ikavica, tako da mi je iz više perspektiva bilo zanimljivo ući u takvo nešto. To je neki dio moje familije, a zapravo nisam ja, jer ne živim to do kraja, a opet je jedan dio mene i volio bih ga igrati i dalje, vidjet ćemo - govori Rimac. Završni ispit iz glume radili su s Dorom Ruždjak Podolski, komad "Bakhe", kojim je oduševljen. A oduševljena je i redateljica koja je već prije izjavila kako je jedva dočekala jednu toliko muzikalnu generaciju da može napraviti takav komad, svojevrsni glazbeni teatar.
Inače Rimac se na Akademiju, što se dobro zna da nije lako, upisao iz prve. Nije lak ni sam studij pa je tijekom studiranja imao i momenta krize, posebno prve tri godine, ali nikad nije došao do toga da pomisli otići ću sada u referadu i ispisat se.
- Gluma me toliko ispunjava da se ništa drugo ne može mjeriti time. Možda samo glazba - objašnjava. Zapravo je neobično da se Rimac nije odlučio za glazbenu karijeru s obzirom na obiteljsku pozadinu. Jer u njegovom domu u bajkovitom Vrhovčaku gotovo svi muziciraju. Njegov tata Marin predaje u glazbeni u Osnovnoj školi Milana Langa u Bregani, sestra Lara je violinistica, radi u Simfonijskom orkestru HRT-a, a mlađi brat Jakov, još gimnazijalac, svira bubnjeve i gitaru. I njegov šogor Filip Dražina svira gitaru, bubnjeve, ali i slika, snima dokumentarce... Reklo bi se da je na Vrhovčaku prava umjetnička kolonija jer spomenuli smo samo najbližu obitelj.
- Vole susjedi kad počnemo svirati, znaju se čak skupiti na terasi, kad krene naš ‘backyard session‘ - uz smijeh će Rimac. Njegova mama Sandra, iako nije glazbenica već profesorica francuskog u Osnovnoj školi Bogumila Tonija, također je utjecala na njegove glazbene afinitete, jer Lovro obožava francusku šansonu, koju vidi kao idealan spoj glume i pjevanja. Na splitskim Večerima francuske šansone dva puta je odnio pobjedu, 2017. i 2018.
- Od malena svi u obitelji muziciramo, pjevamo tako da je to definitivno dio mene. Kao mali sam svirao violončelo u Glazbenoj školi Ferdo Livadić, ali kada sam odlučivao čime se baviti, nekako je to pričanje priče prevagnulo. Gluma je ipak malo otvorenija što odgovara mojoj osobnosti. S glazbom, klasičarima nikad se nisam uspio do kraja povezati. Gluma mi je zato super kao baza, a glazba nešto čime ću se baviti cijeli život sa strane, moja razbibriga i moje dodatno razvijanje - objašnjava. Gluma je u njegov život zakoračila u osnovnoj školi kada se upisao na dramsku kod profesorice Tatjane Mesiček. Oduševilo ga je glumiti drvo, jedva je čekao biti ta breza koja se povija, ruši na vjetru.
- Van škole osnovali smo teatar "Pax-ići" u Otvorenom učilištu, imali smo tri premijere, poput "Tko pjeva zlo ne misli" i "Chicago". Pa iako je sve to bilo na razini našeg klinačkog entuzijazma i profesora koji su nas podržavali, stvarno nas je puno ljudi dolazilo gledati. "Tko pjeva" bio je baš hit u Samoboru. Igrao sam Fulira, bilo mi je 14, 15 godina pa sam naravno imao nacrtane brkove, no onda je to stalo kako sam krenuo u gimnaziju Tituša Brezovačkog pa nisam imao vremena ni za što drugo. Puno sam se naradio, ali se isplatilo i zahvalan sam gimnazijskim profesorima jer sam stvarno dobio dobro opće znanje. Tada sam prestao i s glazbenom školom, no s glumom nisam, već sam počeo istraživati neke tekstove, pa krenuo na Lidrano na pojedinačne nastupe. Da želim na Akademiju shvatio sam već u drugom srednje, jer taj cijeli kolektivni čin na pozornici mi je bio nevjerojatan. Osjećao sam se odmah kao doma - otkriva. I tako je odlučio pokušati upasti na Akademiju, iako nije imao nikakva očekivanja. Nije kod nikoga išao na pripreme, pogledalo ga je tek nekoliko mlađih i starijih kolega prije prijemnog. Kada su stigli rezultati, šokirao se shvativši da je primljen. Dva mjeseca, nije se mogao kaže, spustiti na zemlju od sreće. Na fakultetu je stekao prilično iskustva jer je imao sreću što su ga dosta tražili studenti kazališne režije.
- Bilo je barem desetak tih režijskih ispita, što je sjajno, stječeš iskustvo, otkrivaš vlastiti senzibilitet, shvaćaš što bi ti želio. To mi je baš pomoglo. A još sam sa strane imao s Rajnom Racz dva projekta. U Eurokazu smo radili "Simfonije/Turpituda", što je na Marulićevim danima osvojilo nagradu za umjetničko ostvarenje. Drugi projekt je bio u Dječjem kazalištu Dubrava, mjuzikl "Bit će strašno kad porastem", što je bilo baš slatko, djeca su nevjerojatna publika. Tu je i projekt za Srpsko narodno vijeće, mladog redatelja iz Beograda, dramaturga Adama Ranđelovića "Država, Dada-Jok" o dadaizmu na Balkanu. To je bilo prezanimljivo. Uopće nisam znao za te ljude koji su u to vrijeme uistinu aktivno stvarali od Slovenije, Zagreba do Beograda, imali tu ideju Balkanogenija, da smo svi mi s Balkana malo iznad drugih. Moram reći da se slažem - u šali je rekao Lovro. Snimio je u međuvremenu i jedan film koji nije još izašao, a zbog ispitnih obaveza na Akademiji nažalost je morao odbiti angažman u RTL-ovoj seriji "San snova".
A što ga sada čeka osim obrane rada?
- U HNK Varaždin imam krajem godine premijeru "Priča o Zorku Bistrozorkom i o sreći" prema romanu Ivane Brlić Mažuranić u režiji Lee Anastazije Fleger. Također s Marinom Petković radim jednu novu predstavu, koja mi je baš genijalna jer je neverbalna, istražuje što se sve može glasom proizvesti, a da nužno nije govor, kako glas može ukazivati na neko unutarnje stanje. Za sada mi je baš popunjen raspored, imam posla, a još vjerojatno radim novi cabaret s Mirom Ungarom u Kontesi u listopadu. Tema je Orient Express, a ja moram reći da sam fasciniran Ungarom koji ima 87 godina i skače, pjeva, ima takvu energiju, ma nevjerojatan je - govori Lovro. Pored toga tu su i nastupi obiteljskog trija Rimac (tata i dva sina), a kad ne glumi i ne pjeva, onda planinari po Samoborskom gorju, vozi bicikl, uči japanski i kineski, a po kući i oko kuće - ‘dela kaj treba‘. Kosi grunt, cijepa drva, obrađuje vrt i vinograd. Još samo vozački nije položio, što i ne čudi da još nije stigao odraditi. No ako planira stići sve što planira, sasvim mu je jasno - da mora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....