'Romeo i Julija' S. Prokofjeva u Dubrovniku

Samo sat i pol trebalo je da Baletni ansambl Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora očara prepuno gledalište pred impresivnim pročeljem jezuitske crkve na dubrovačkoj Boškovićevoj poljani. Rijetki su trenuci kada se s predstave odlazi i na rubu suza i ispunjen i sretan, a veliki bravo i ovacije koje bi potrajale unedogled da ih karakteristični glazbeni motiv i odlazak ansambla na prekine, samo su potvrdili unisoni doživljaj gledatelja. Dobar je potez da se predstava ponavlja još jednom da mnogi zainteresirani na ostanu samo na prepričavanju svjedoka prve večeri. Profesionalni gledatelj često si postavlja pitanja - bi li predstavu rado vidio i drugi put, bi li je preporučio, zapravo, može li ona bez srama podnijeti konkurenciju na bilo kojoj svjetskoj sceni. Odgovor je u slučaju “Romea i Julije” Sergeja Prokofjeva svim srcem potvrdan za zamisao i koreografiju Valentine Turcu i moćnu i intenzivnu izvedbu mariborskog Baletnog ansambla.

Skraćena verzija

Valentina Turcu se sretno odlučila za spretno skraćenu verziju partiture izostavljajući neke prizore, verziju u kojoj se ipak nikada ne gubi nit svima znane i u svim medijima provedene tragične i predivne priče o mladim ljubavnicima iz dviju zavađenih i suprotstavljenih obitelji. Ljubav gubi, ali ne umanjuje ljubav generacija prema priči. Iako je za mariborske premijere 2012. godine bila stanka među činovima, i na neviđeno se može pretpostaviti da kontinuirana izvedba ima svoje prednosti intenzivnog tijeka koji se prati u jednome dahu. Odluka da se na gostovanju izvodi na snimku Lorina Maazela također ima svoje prednosti jer zamke i zahtjevi žive orkestralne izvedbe naprosto vape za najboljim što se nudi. Pomna je pažnja poklonjena razradi osobnosti protagonista.

Raskalašeno primanje

Uspjeh u svakom detalju koji su angažirani i kompetentni plesači znali itekako uvjerljivo iznijeti, a k tome i sjajan ansambl u brutalno seksističkom i raskalašenom primanju kod Capuletija, neodoljivi prizor commedie dell’arte s Colombinom koja se vrti unedogled, virtuozne mačevalačke borbe osobito s nadmenim i pokvarenim Tebaldom Dénesa Daraba. Raskošni ansambli smjenjuju se s karakternim prizorima odnosa dvojice prijatelja ( Anton Bogov, Matjaž Marin) kojima se vrlo uvjerljivo pridružuje i treći ( Yuya Omaki), s opipljivom brutalnosti Julijine obitelji prema odmetnutoj kćeri ( Sergiu Moga, Tanja Baronik) i njezinim prisnim odnosom s usplahirenom dadiljom (Helena Klasič). Pas de deux neopisivo lake i čudesno prozračne i prkosne Julije Catarine de Meneses i Romea Antona Bogova jedan je od najsenzualnijih i najpoetičnijih trenutaka predstave, a prizor smrti dirljiv do suza koje će izmamiti i najtvrdokornijima. S izvrsnim ansamblom u rječitim i lijepim kostimima Lea Kulaša, u funkcionalnoj scenografiji pomičnih stupova Marka Japelja koji su se kao naručeni uklopili u stupovlje crkvenog pročelja, bez danas uvriježena suvišnog opterećenja dodatnom simbolikom, predstava ima svoju konzistetnu maštovitu poetiku odvijajući se u neprekinutom tempu začudne ekspresije.