Vrstan kazališni redatelj mora imati sluha. Istančan sluh krasi Jerneja Lorencija, slovenskog redatelja, čija je “Oluja”, po tekstu Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog i u produkciji Mestnog gledališča ljubljanskog, gostovala u ZeKaeM -u.
Predstava traje oko dva i pol sata, a u Sloveniji je proglašena najboljom u 2012. Posrijedi je među najpoznatijima od brojnih drama u nas slabo izvođenog ruskog klasika 19. stoljeća, pisca realizma, kritičara ruskog društva. Rekao bih, Čehovljeva prethodnika. Hrvatski prijevod, koji mora da postoji, izgleda da nikad nije tiskan, a na slovenski je dramu o okrutnoj, potkoženoj provincijskoj obitelji koja snahu otjera u samoubojstvo, prevela Tatjana Stanič.
Po Brechtu
Redatelj je iz ne preduge petočinke izlučio sve situacije, osim finalne tragedije, samoubojstva Katerinina. Tekst uvijek rabi funkcionalno, tako da izostavlja objašnjavanja, a ostavlja performativne rečenice. Realističan okvir ovdje je prekoračen obilato i sistematski. Glumci, odjeveni u namjerno preraskošne kostime, tobože realistične, Belinde Radulović, nastupaju zapravo epski, po Brechtu. Čude se sami sebi kakve to mračne likove igraju, a cijelo je zbivanje pogonjeno komornim orkestrom što ujedno predstavlja pokondireni dodatak životu seoskih bogataša, ali i samog sebe, glazbenike. Čini ga gudački trio i oboist, a muziciraju pod suvremenim kičastim bijelim neonskim logom “Ansambel Volga”, u otvorenoj crnoj pa zatvorenoj bijeloj kutiji - dobro ugođena scenografija Branka Hojnika. Predstava je, dakle, pomalo iščašena, namjerno i fluidno, a u samim glumačkim postavkama nudi mnogo igre. Glumci su, naime, izvedeni na čistinu, osigurani glazbom i uvijek novim tempom, pa se mogu i koncentrirati i poigravati. Publici se i izravno obraćaju. Predstava govori, dakako, i o našim današnjim tajkunima, koji su jednako surovi, i sve je zapravo isto, a sarkazam prema toj ipak korumpiranoj državici, Sloveniji, Lorenci demonstrira puštajući likove da se u jednom trenutku prometnu u pijane seoske “domoljube” što poskakuju u “vlakiću” uz polke Braće Avsenik.
Cijeli glumački ansambl je raspoložen i siguran, čiste dikcije. Marfu Ignjatevnu Kabanovu, zločestu udovicu i glavu obitelji Kabanov, s užitkom ali odmjereno igra Jožica Avbelj. Njezina lakomislenog, ali i poslušnog sina Tihona Ivaniča Kabanova, igra još relativno mladi Matej Puc, s mnogo veselja i energije.
Odlični glumci
Nesretnu Katerinu, njegovu ženu što si oduzima život, možda najkompliciraniju ulogu, odlično balansira također mlada Nika Rozman. Tihonovu sestru Varvaru ponešto prenaglašeno igra Alja Kapun. Savela Prokofjiča Dikoja, sirovog bogataša, zlokobno i disciplinirano daje Boris Ostan. Katerinina ljubavnika, uzročnika njezine propasti, Boris Grigorjiča kao nemarnog slabića duhovito prikazuje Primož Pirnat. Varvarina ljubavnika Vanju Kudrjaša kao prosječnu sirovinu sigurno igra Jaka Lah. Dobrog, pak, Kuligina lijepo crta doajen Janez Starina. Fjokluša Jette Ostan Vejrup donosi, pjevajući, dramatske vrhunce, ali i vrhunce ironije. Sluškinja Glaša namjerna je karikatura robota, a Boris Kerč oduševljava kao Šapkin. Već svojom pojavom predstavu “truje” ludilom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....