ZKM: Naš jedini teatar koji je bezobrazno uspješan

Zagrebačko kazalište mladih nosi u svojem imenu socijalistički biljeg. U socijalizmu si, službeno, “omladinac” bio sve dok ne napuniš 27 godina, a tzv. omladinski rukovodioci znali su prebaciti i četrdesetu. “Često na Zapadu moram objašnjavati da mi nismo specijalizirano kazalište za đake”, kaže Dubravka Vrgoč, njegova ravnateljica sad već u trećem mandatu, pod čijom je upravom ZKM postao najvažnije, i najproduktivnije, kazalište na Balkanu.

Vrgočeva je u ZKM došla iz novina, kao dugogodišnja kazališna kritičarka Vjesnika. U našoj je teatarskoj povjesnici to zapravo redovita, i neizbježna, pojava. Većina, zapravo, naših znamenitih kazališnih upravitelja počeli su kao kazališni kritičari: Dimitrija Demetar, August Šenoa, Stjepan Miletić, Julie Benešić, Branko Gavella, Marijan Matković, Ivo Hergešić, Vjeran Zuppa, Mani Gotovac.

Dubravka Vrgoč upravlja Zagrebačkim kazalištem mladih od 2005. Gradska vlast izabrala ju je namjesto Slobodana Šnajdera, koji joj je teatar predao s minusom od milijun i po kuna, nezadovoljnim ansamblom, rasturenim repertoarom i polupraznim gledalištem.

Predstave i nedjeljom

Prije Šnajdera, sami glumci morali su dići pobunu da iz teatra izbace ravnatelja Lea Katunarića i njegova pomoćnika Ozrena Prohića, kojima se još i danas sudi zbog pronevjera iz tog “anarhičnog” doba sredine devedesetih.

Godine 2005. ugled teatra još je držao Rene Medvešek, koji se svojim autorskim projektima izborio i za autonomiju i za publiku, a gotovo sve ostalo već je bilo pojelo nezadovoljstvo i cinizam.

Danas, pak, 2013. godine, ZKM je rasprodan, igra se svakodnevno, što je za naše teatre, navikle na slobodne vikende, praktički skandal, program je utrostručen, a popunjavaju ga i ugledni europski umjetnici.

Mnoge ZKM-ove predstave u proteklom razdoblju nisu mi se, dakako, svidjele. No gotovo ni jedna nije me ostavila ravnodušnim. Dubravka Vrgoč uspjela je u ZKM-u okupiti najbolje domaće redatelje, a bitno je digla izvedbenu razinu angažirajući kompetentne redatelje iz velikih kazališnih sila, Rusije, Njemačke, Francuske. Primjerice, Vasilij Senin, Thomas Ostermeyer, Ivan Popovski, Jernej Lorenci, Pascal Rambert, pa i Jan Fabre, uz domaće strance, Janusza Kicu, Paola Magellija...

ZKM danas godišnje za program prima od gradskog ministarstva milijun i šesto tisuća kuna, otprilike koliko i druga komunalna kazališta. Za taj novac ta druga kazališta proizvedu najviše četiri predstave u sezoni. Dubravka Vrgoč ove će ih sezone proizvesti deset.

“Znači, u prosjeku za svaku predstavu potrošimo 160 tisuća kuna novca hrvatskih poreznih obveznika. Ostatak što potrošimo, namirimo sami, od novca iz drugih izvora, prodaje ulaznica i stranih partnera.”

Projekt Prospero

Koliko su naše kazališne prilike čudnovate, govori i to što sam ravnateljicu jedva nagovorio da otkrije koliko je novca pribavila u 2012. od europskih fondova za te svoje predstave. “Ako vam to kažem, možda Grad odluči uštedjeti i ovo što nam sad daje. Naime, koliko smo dobili od Grada, toliko smo izvukli i iz Europe: 200 tisuća eura.”

Danas, kad eto svi pričaju o prednostima i nedostatcima ulaska u Europsku uniju, evo konkretnog primjera. ZKM je u Europu već ušao, i to na najopipljiviji mogući način.

Dubravka Vrgoč sama popunjava sve formulare, telefonira, aplicira, pregovara. Tako da bi se moglo kazati da je tih 200 tisuća eura samo za jednu godinu eto nabavila sama. Ključna je bila 2008. godina kad je uspjela ZKM priključiti projektu Prospero, nova utopija. Posrijedi je, rekli bismo nekadašnjim (i budućim) rječnikom, savezni projekt. Umreženo je deset uglednih europskih, uglavnom javnih kazališta.

Dakle, uz ZKM, tu je slavni francuski Theater National de Bretagne, belgijski Theatre de la Place, talijanski Emilia Romagna teatro Fondazione, švedski Goeteborgs Stadsteater, zatim ponajvažnije njemačko kazalište, berlinsko Schaubuhne am Lehininer Platz, zatim nizozemsko, Stadsschouwburg, grčki Epidaurov festival, engleski Barbican Centre i kao pridruženi član glasovita nizozemska nezavisna kazališna družina Toneelgrope. Projekt će trajati još godinama, a predstave, redatelji, glumci, pisci cirkuliraju, sve o istom trošku.

Antologijske predstave

Nagrada je u nas i previše, pa ih je i ZKM u proteklih osam godina osvojio nekoliko tuceta, no važnije je od toga što je gostovao u nekim od najeminentnijih europskih kazališta i, još važnije, što je prizvao u goste neke antologijske predstave. Vrgočeva je od 2006. pokrenula, među ostalim, program “Europsko kazalište u ZKM-u” u sklopu kojeg je do danas prikazano više od trideset predstava.

Većinom su to bile produkcije iz Slovenije, BiH i Srbije, no i iz Italije, Belgije, Izraela, Njemačke, Japana. Ovdje nema mjesta da detaljnije iznesemo i rad Dubravke Vrgoč kao sipritus movensa festivala svjetskog kazališta, koji je također pridružen ZKM-u. ZKM je u mandatu Vrgočeve iz vlastitih sredstva u obnovu teatarske zgrade i opreme uložio više od tri milijuna kuna, a za reprezentaciju godišnje potroše svega četrdeset tisuća kuna.

Kad se sve zbroji, ZKM je postao doslovno naš kazališni prozor u svijet i ujedno glavni izlog za naše kazališne proizvode. U vrijeme kad se sredstva za kazalište smanjuju posvuda u državnim budžetima europskih zemalja (primjerice, u Nizozemskoj za 40 posto, a u Litvi su teatri ostali posve bez novca za program), ovakav umjetnički i financijski preporod ZKM-a djeluje i u tim europskim, a ne samo našim okvirima, pomalo bizarno.