Šezdesetak minuta zabavljala se publika Zagrebačkog opernog festivala 18. rujna u Hrvatskom narodnom kazalištu izvedbom barokne opere "La serva padrona" ("Služavka gospodarica") Giovannija Battiste Pergolesija. Naglašavam - izvedbom španjolskog Teatrea Principal de Palma udruženog s Hrvatskim baroknim orkestrom jer danas, po mom mišljenju, nema se previše razloga zabavljati djelom starim gotovo 300 godina. Ovaj operni intermezzo, skladan za drugu Pergolesijevu operu, danas je kulturološka i muzikološka činjenica zbog buke koju je izazvao svojim ‘upadom‘ među tadašnje tzv. velike, mahom francuske opere i otvorio je rat bufonista, koji su željeli komična djela, i antibufonista tradicionalista. Kad su se strasti smirile, "La serva" je utrla put žanru komične opere i do danas ostala njegovim najpoznatijim naslovom.
I to je zapravo sve što se može suvislo reći o priči o sluškinji, koja lukavstvom postaje suprugom i gospodaricom jednog dobrostojećeg gospodina, da bi je neka današnja tumačenja htjela pretvoriti i u priču o počecima feminizma kad žene više nisu htjele biti vječne sluškinje! Nije bilo baš tako i ne treba pretjerivati, osobito s tradicionalnim operama u kojima je svaka druga žena nečija žrtva pa bi ih se po tom kriteriju moglo redom sve proskribirati. Mnogo je važnije da "Serva" glazbeno nije osobito nadahnuta, već prije nategnuta partitura, što se lako gubi iz vida kad se scenski pretvori u kutijicu veselih šarenih pralina, poput ove redateljice Ane Cuellar i suradnika.
Dva vokalna protagonista, ona i on, bili su vrlo dobar par - sonorni bas-bariton Simon Ortila i lirski sopran Irene Mas, uz asistenciju Joana Servera u nijemoj ulozi sluge koji je u svom shvaćanju komike uvelike pretjerivao, no njegove su se ekshibicije publici očito svidjele, premda smo se na kraju razišli bez pretjeranih ovacija. Da, komičnu operu bez obzira na starost ili mladost nije lako dobro i uvjerljivo složiti, a u ovoj je jedino do kraja bio uvjerljiv glazbeni udio HRBA-e pod ravnanjem Pavla Mašića.
Danas je vrijeme u kojem golemi barokni operni vrt cvjeta. Bilo bi krasno vidjeti i neke doista svjetske recentne izvedbe, svejedno je bile one modernizirane ili ne. Recimo jednog Purcella koji je engleskom baroku ostavio nekoliko remek-djela.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....