Sinoć je Zagrebački balet u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu otvorio sezonu Baletnim gala koncertom. U nizu točaka različitih stilova trenutačni se, uglavnom „strani” sastav ansambla odmjerio s najvećim zvijezdama svijeta. Isti se program ponovio i u petak uz jednako veliki odaziv publike, a bilo ih je koji su spektakularnu reviju baletnih točaka odgledali i dvaput. To nije čudno, jer Zagrebačkoj publici balet uvijek kronično nedostaje. Kolikogod bilo predstava Labuđeg jezera i Orašara, interes ne jenjava, redovi su beskonačni, web prodaja zagušena i traži se karta više. Toga je svjestan i ravnatelj Zagrebačkog baleta, Talijan Massimiliano Volpini, koji osobito voli format baletnog koncerta u koji, uz svoje omiljene modernjake, ubacuje i klasične prizore, povezujući nastupe domaćih i svjetskih prvaka. „Za baletne umjetnike je uvijek važno gledati bolje od sebe; sada naši mladi baletani gledaju zvijezde svjetskih kazališta u čudu, što ih potiče da napreduju i stvara lijepu energiju za početak sezone”, kaže Volpini koji je autor umjetničkog koncepta večeri i selektor solista. Petnaestoro plesača, od čega je osmero gostujućih, a sedmoro domaćih, predstavilo se u trinaest točaka različitih glazbenih i plesnih stilova. Doživjeli smo bravuroznost plesnog umijeća klasično obrazovanih umjetnika današnjice, te uvjerili se da prvaci Zagrebačkog baleta nimalo ne zaostaju za najvećim imenima svjetske glazbene scene.
Ovo je peti put da je u Zagreb na jedan projekt (nakon gostovanja u naslovima Labuđe jezero i Giselle, te u tri baletna gala koncerta) stigao najveći od najvećih, megapoznati baletni umjetnik Roberto Bolle koji je u dvije točke modernog izričaja otkrio da je i dalje u punoj formi. „Tajna je upravo u plesu, radu, disciplini, naravno uz zdrav i uredan život, neprestanu fizičku aktivnost i probranu prehranu”, dao nam je recept za dugovječnost. Njegov ogoljeli torzo uz mlađeg kolegu Nizozemca Toona Lobacha djeluje atletski mišićavo u odnosu na vretenaste mišiće tipične za baletane. S druge strane kao da se mišićavost topi uz kolegicu primabalerinu iz milanske Scale, nježnu gazelu Antonellu Albano, s kojom si nakon fizičkog kazališta dopušta iskonsku tjelesnu poeziju. Individualnost izraza u srži je nastupa umjetnika koji znaju što vole. Ravnateljica Sofijske opere i baleta, tamošnja dugogodišnja primabalerina Marta Petkova kao labudica Odetta uz našega Portugalca Guilhermea Gameira Alvesa pokazala se kao holivudska glumica u treperenju lica i nevjerojatnoj mekoći „labuđih” pokreta i gesti. Alves je također životni i scenski partner jedinoj Hrvatici među zagrebačkim baletnim prvacima, doista najboljoj hrvatskoj balerini Ivi Vitić Gameiro s kojom je izveo točku Leave me na koreografiju Valentine Turcu uz predivnu baroknu ariju Lascia ch‘io pianga (iz Händelove opere Rinaldo). Njoj je to pak bio prvi nastup nakon trudnoće i porodiljnog dopusta, te je nakon propuštenih dviju sezona puna elana, spremna i za najveće scenske izazove. Vidjeli smo tijekom večeri još tri ljubavna para u životu i na sceni, jedan iz ansambla, a dva iz drugih kazališta. To je vrlo često u svijetu baleta, gdje ljudi mnogo vremena provode zajedno dodirujući se i vodeći specifičan život pun odricanja, što može sasvim razumjeti i podržati samo netko tko i sam kroz to prolazi.
U cijelom pas-de-deuxu iz klasika La Esmeralda Cesarea Pugnija koji je koreografirao legendarni Marius Petipa (autor originalnih koreografija za Trnoružicu, Orašara i Don Quichotea) predstavili su se perfektni prvaci Zagrebačkog baleta, Rumunjka Miruna Miciu i Japanac Simon Yoshida. Vrlo su napredovali nakon ljetne stanke. Tradiciju najbolje ruske škole na scenu donose Ukrajinci, bračni par Matvienko (Anastasia i Denis) uz živu izvedbu Chopinova Nocturna u Des-duru, op. 27, br. 2 s koncertnim klavirom na sceni i pijanista Viktora Čižića u koreografskoj točki SSSS rumunjskog koreografa s mariborskom adresom, Edwarda Cluga. Do ruske agresije na Ukrajinu bili su prvaci sankptereburškog Marijinskog kazališta i upravo ih je Clug pozvao u Maribor i u Ljubljanu gdje su našli novi dom. Nedavno je objavljeno da upravo Denis Matvienko uskoro odlazi u Split kako bi na mjesto ravnatelja stupio 1. veljače iduće godine, nakon što već ima iskustva ravnanja velikim baletnim trupama poput Ukrajinskog baleta u Kijevu i Kazališta u dalekome ruskome Novosibirsku, gdje pleše nevjerojatnih 200 plesača.
Njih dvoje jedini od umjetnika preferiraju nastupati uz žive glazbenike, a ne uz snimljenu glazbu, s obzirom na to da je Anastasia i dirljivu Smrt labuda prema Mikhailu Fokinu izvela uz živu svirku dviju članica Orkestra HNK u Zagrebu na sceni: violončelisticu Lidiju Suchanek Plantarić i harfisticu Milicu Pašić. Dvoje Rusa na radnom zadatku u Americi, Maria Kochetkova iz Moskve i Daniil Simkin iz Novosibirska, pokazalo se u dvije modernije točke zasebno (Maria u vanzemaljskoj amorfnosti točke Degunino, a Daniil u šarmantno pariškom šansonjerskom broju Les Bourgeois), a u jednoj klasičnoj zajedno (Pas de deux iz Don Quixotea gdje je upravo Daniil lancima grand jetéa izmamio urnebesne ovacije). Bilo je lijepo doživjeti i klasičnu čistoću Zagrebačkog baleta (Australka Natalia Kosovac i Rus Pavel Savin) u još jednoj Petipaovoj koreografiji (iz baleta Bajadera na glazbu Ludwiga Minkusa), te svima nam omiljenog Japanca, a zagrebačkog prvaka Takuyu Sumitoma, u vlastitoj koreografiji na elektroničku glazbu kolege plesača, Georgea Alexandrua Baldovina, u točki Lepidoptera. Svi su se solisti večeri u završnici vratili na scenu, te uz muški ansambl našeg ansambla uz Prokofjevljevu Vojnu koračnicu u B-duru, op. 99, otplesali neoklasičnu koreografiju svojega ravnatelja i autora večeri, Volpinija. Publika je pljeskala neprestano i frenetično, sretna da je na kraju uhvatila i ritam koračnice, ali pomalo i sjetna uz misao da je pred njom već treća sezona bez premijere klasičnog baleta u našem središnjem nacionalnom kazalištu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....