Na Akademiji nisam osobito volio glumce... mislim, studente glume. Tko bi ih volio? Umišljeni, do boli nasrtljivi, glasni i napasni te spremni na ekshibicije, poput razbijanja šaltera u predavaonicama, urlanja po hodnicima i proučavanja samih sebe u zrcalima. Jasno je da su nama dramaturzima, naročito muškima, išli na živce. Jedva smo čekali zajedničke ispite iz književnosti nakon kojih smo s guštom prepričavali njihove blamaže. I oni su, naravno, bili nesigurni, baš kao i mi, bojažljivi i djetinjasti, a mnogi od njih takvi su dočekali i starost. No, ovo je tekst o nečem drugom.
Tamo negdje 1990., imao sam 23 godine i Rektorovu nagradu za dramu "Filip Oktet i čarobna truba" koju je tadašnji šef ITD-a Miro Gavran odlučio postaviti na scenu....