Bobo Jelčić inscenirao je “Galeba”, glasovitu komediju Antuna Pavloviča Čehova , za one koji o piscu ne znaju ništa ili ga, suprotno, broje u svoju intimnu lektiru. To je predstava za kazališne profesionalce ili za klince koji ne žele čitati lektiru. U kazališnoj knjižici naznačeno je da je posrijedi skica prvog čina i nedovršen treći čin. U posljednjem trenutku, dva dana prije praizvedbe, redatelj je uključio i četvrti čin, odnosno njegov najdramatičniji detalj, samoubojstvo mladog Trepljova. Takvo naknadno zaokruživanje možda nije bilo potrebno, ali je barem pomoglo većini u publici da shvati kad je predstavi kraj.
Jelčić Čehova nije ni na koji način izvitoperio. Odnosi među likovima, njihova pozicija i motivacija, međusobni prijepori, precizno su preuzeti, ali podvrgnuti hiperboličnom čitanju koje s druge strane nudi minus postupak. Što je uzeto iz komada pojačava se do apsurda, a međuzbivanje otpada. Predstava je smještena napola u sadašnjost, napola u prošlost. Akteri donose dosadu ruskog ladanja, njegovih povlaštenih uživatelja, ali i dosadu i bijedu našeg današnjeg odnosa prema umjetnosti i, paradoksalno, života u njoj. Izgovaraju naizmjence Čehovljeve i vlastite rečenice, no tako da je jasno koje kome pripadaju.
Uzalud ga odbija
Hiperboličnost se temelji i u pretjeranom fizičkom markiranju unutarnjih osjećaja. Primjerice, odmah na početku Maša, koju nadahnuto igra Katarina Bistrović Darvaš, svoju nemoć da se odupre udvaranju aseksualnog gnjavatora Semjona Semjonoviča Medvjedenka, kojeg također nadahnuto, na rubu groteske, igra Pjer Meničanin, demonstrira potpunim izvanjskim kolapsom. Baca se po otomanu, rita i grči, bez riječi i komentara, sve da bi se nekako sabrala e da mu kaže kako ga ne želi. Uzalud jer Semjonovič Medvjedenko ima vremena. Krešimir Mikić, koji je istu ulogu mladog, nesigurnog pa zato agresivnog i neosviješteno umišljenog pisca Trepljova zaigrao i prije 6 godina u ZKM-ovu “Galebu” odličnog Vasilija Senina, ovdje je taj lik bolje uskrsnuo, kao lik iz sadašnjosti, neurotika.
Lijeno odobravanje
Pregazio je vrijeme lako i duhovito pa osvanuo kao živa metafora prosječnog umjetnika, tankoćunog prema sebi, ne i prema bližnjima. I on je sklon nasilju, prema sebi i drugima, kao i svaki lik što niče u predstavi. Više ga ubija vlastita lakomislenost nego takozvani svijet, a na leđima mu je i teret kritike našeg teatra. Priprema predstavu za ladanjske goste i posve je nemoćan. Ne napiše niti riječ. Njegov antagonist, Trigorin, kojeg sabrano i zabavno igra Sreten Mokrović, nikad pak ne podiže ton i ne grči se. Zato što predstavlja uznapredovalu, zaokruženu životnu laž, dovršenog licemjera. On, glasovit pisac, zapravo je prasac, sarkastično rečeno praščić, i to sa zidanom kućicom. Jadranka Đokić također igra istu ulogu kao u Seninovoj predstavi, mladu Ninu Mihajlovnu Zarječnaju, zaljubljenu u starog napuhanka, a samu ne prepametnu. Njezina životna energija, mladost, ovdje je također hiperbolizirana. Malo je toga u stanju izgovoriti, ali zato pravi zvijezde po parteru, u dubini pozornice, ili iskrsne sa zečjim ušima, poput Playboyeve zečice. Trigorinova ljubavnica, Arkadina, mater nadobudnog Trepljova, i sama je ukrašena društvenim ugledom, poznata je glumica. Igra je Ksenija Marinković, također duhovito, gladeći se po trbuhu i kao na tabletama. Od života i ne traži više nego lijeno odobravanje, odvojena od stvarnosti. O njoj Medvjedenko čak zbori da bi mogla postati šefica HNK, a onda i ministrica kulture! Medvjedenko-Meničanin glavni je, uz Trepljova-Mikića, komentator aktualnog, dakle našeg a ne Čehovljevog slučaja, pa se malo ranije upita i kolike su plaće glumaca u ZKM -u i tko može odrediti cijenu umjetnosti? Nataša Dorčić igra Polinu Andrejevnu kao malu ženu posve iskrivljenu pod teretom besmislenog života. Ona je i vlastiti posao pretvorila u niz prisilnih radnji, pa neprestano nešto prenosi, teški stupac tanjura ili kovčege, a kad čisti ona tri komada namještaja koji ironiziraju “građansku” scenografiju, “klofa” po njima i skače kao u crtanom filmu.
Otvorena scena
Razlika između glume i života je u intenzitetu. Ovdje i Dorčićeva i ostali glumci demonstriraju sportsku kondiciju i velik raspon govora.
Jelčić je briljantno odabrao kostime, naglašujući osnovnu crtu temperamenta svakog od aktera, a osim spomenutog namještaja i kovčega cijela je scena otvorena, pa se igra na velikom prostoru, naoko posve nepotrebno. Začudnosti pridonose upaljeno svjetlo i masivni dizaličari.
Trepljov, koji se na koncu zbilja ustrijeli, paradira s revolverom i strijelja poput kauboja, a padne mu gotovo na glavu tako i sam galeb, glinen, po kojem još malko onda zapuca, a pištolj mu opali i na poklonu publici - kako bi kod Čehova drugačije bilo, rekli bismo sa Stanislavskim.
Maša pronalazi vodku koju potajno cica u ormariću na rubu scene, za što treba prinijeti visoke ljestve, pa se popeti, pa odvidati aparatom vijke. Prije toga pokušava pobjeći od Medvjedenka kroz lijeva vrata za koja joj ovaj lijepo kaže da su zaključana već dvadeset godina jer je taj dio ZKM-a predan u komercijalne svrhe. Iza je birtija.
Kad bismo u jednoj sintagmi trebali sažeti ton ove predstave, rekli bismo da joj najviše pristaje oksimoron topli sarkazam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....