Hrvatska praizvedba komada Jana Fabrea “Car neuspjeha”, u prijevodu Helen Sinković i Radmile Zdjelar te režiji samog pisca, oduševila je mjesne snobove.
Premijerna dobrovoljačka klaka u publici silom je produljila aplauz na tri minute, čime se ovaj događaj, s uvodnih petnaest minuta zakašnjenja, produljio na dva sata...
Pretenciozne rečenice
Jedini kome se moglo aplaudirati jest Frano Mašković, budući da je posrijedi monodrama. Ne sjećam se da je ikad neka monodrama zaigrala na ZKM-ovoj velikoj sceni, a nije trebala ni ova. Jedan glumac, pogotovo još mlad i tehnički neizgrađen, teško da išta može postići pretencioznim, a praznim Fabreovim rečenicama iza kojih se krije lik-simbol modernog čovjeka, nekakav antiničeanac, koji unedogled potražuje “dijete u sebi” i neprestano ponavlja da “vježba čini umjetnost” te svakih deset minuta zakriči da gdje mu je mravac, najbolji prijatelj, kojeg ne bi zgazio.
Možda Fabreov tekst nešto govori Belgijancima, možda dira neke žice koje oni čuju, a mi ne čujemo, no nama se čini odviše apstraktan i ni na koji način provokativan.
Mladi Mašković talentiran je, ali glumački neizgrađen. U prvom redu, ne vlada kako treba glasom. U višim registrima diše plitko, pa mu glas puca i on kriči i dere glasnice pretjerano kao autombil pakne u nepravilnoj vožnji. Njegova fizička energija nije mala, ali je pogrešno raspoređena, pa se Mašković jako troši uz ne baš velik rezultat.
U biti performerska ideja da se “kazališno” pretvori u “stvarno” vrijeme, ovdje rezultira razvučenim, repetitivnim epizodama, za kojih glumac uvijek iznova započinje svoje djelovanje, pa tako pred nama uči žonglirati keramičkim tanjurima, kojih razbije otprilike trideset.
Preuzetni pubertetlija
Dakle, naizmjence traži mrava, razbija tanjure i žali se na prolaznost vremena, a sve okružen s deset tegli u kojima je zasađen bambus i još okružen crvenim zastorom po kojem je okačeno grboliko zlatno klasje. Svjetlo non-stop isto, malko prigušeno, kao u predvorju bordela, i tu i tamo glazbeni, rockerski “predah”, za kojeg se glumac kopita po sceni. Naporno i uzaludno, i za igrati i za gledati.
Pred nama je trebao osvanuti tužni klaun, no nije nas baš kupio ni svojom spikom ni svojom sudbinom. Previše, brate, filozofira i previše je, brate, neuvjerljiv, čak i za propalog klauna, odnosno propalu egzistenciju.
Osobito blesavom dojmila me se realizirana metafora srca. Naime, naš Car neuspjeha nosi u torbici srce, i povremeno ga vadi te ga reže i jede.
Takvu patetičnu glupost doista bi moglao smisliti i kakav preuzetni pubertetlija. Sve u svemu, pretenciozna dosada u ZKM-u.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....