Čadež: Riječi mi nisu bile dovoljne. Morao sam napraviti i skulpturu Jana Fabrea

Vulgarna - lako u jedan pridjev komprimiram pojavu Jana Fabrea, belgijskog umjetnika evropskog zamaha. Prije svega, vulgaran je njegov nastup, a zatim je vulgarna njegova želja da se umjetnošću bavi po svaku cijenu. Najvulgarnija je dakle možda ipak ta Fabreova poduzetnost. Za njega ne postoje prepreke, on će učiniti sve da sprovede u djelo i najmutniju ideju.

Fabreov je uspjeh veličanstven, on je belgijski Meštrović, i to postmoderan. Njegov veličanstven rad, Nebo užitaka, ukrasio je 2002. Kraljevsku palaču u Bruxellesu. Prekrio je Fabre strop u Dvorani ogledala (Salle des Glaces) s više od dva milijuna skarabeja, staroegipatskih simbola besmrtnosti, po naški govnovalja, kotrljana.

Galapagoški gmaz

Od naredne godine Flandrijom i susjednom Nizozemskom kruži njegova golema brončana a zlatnom bojom presvučena morska kornjača, što ju je osobno uzjahao pa nateže uzde, uspravan, lijep, uglačan, pozlaćen i začešljan, sa zadignutom kragnicom prigodnog šinjelića, u nacikunst maniri i pomalo natprirodnoj veličini, budući da je, kad siđe s kornjačetine, u lobiju zagrebačkog hotela Dubrovnik, onako, omanji.

Isprva je s toga galapagoškog gmaza dimenzija 310 puta 525 puta 715 cm promatrao Atlatnik, na mondenoj plaži u malenoj flamanskoj općini Nieuwpoort, a danas ga možete pronaći u Amsterdamu, u perivoju skulptura, ondje gdje ga dodiruje Beethovenstraat. Naziv skulpture je Op zoek naar Utopia iliti Potraga za utopijom. Dok je dakle bilo okrenuto Atlantiku, to je tenkoliko biće simboliziralo kiparevu čežnju za Charlesom Darwinom, njegov ekološki napor da upozori na izumiranje kornjača, a sad pak predstavlja općenito njegovu potragu za nedostižnim, a sve u čast Utopije Thomasa Moorea koja se u Fabreovu slučaju, da nije bilo nekih sitnica, gotovo već posve ozbiljila.

Dakako, Fabre nije priatlantski provincijalac, on samostalno izlaže u Luvreu, on u Parizu nastupa, kao vitez u oklopu, s Marinom Abramović, on vlada Venecijanskim bijenaleom još od 90-ih, a pod zadnje je otvoreno nasrnuo i na zagrebački teatar.

Tu se, međutim, nasukao, jer i nije stigao nego do misleći da će ovdje lakše prodati bozu koja se zapadnije više ne trži baš najtečnije. Fabre je, uza sve ostalo, odavna zaključio i da je kazališni režiser. I sve uokolo: glumac, pisac, dramaturg, scenograf, scenograf, trener i krotitelj. I sve je to stao demonstrirati na konkretnom ljudskom materijalu.

Tako je studentici dramaturgije sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti predložio da ga izmasira, jer druge koristi od nje i nema, kao ni od ostale dvije njezine nazočne kolegice, kako mi je posvjedočila jedna od žrtvi. I jedan viši, službeni autoritet s Akademije, potvrdio mi je ovaj Fabreov ispad. Odakle u ova veleumjetnika toliko, rekli bismo balkanske frustracije?

Provincijalna taština

Kako je moguće da je toliko provincijalno tašt da baca van s audicija glumce koji posvjedoče da nisu čitali ni jedan njegov ili rad o njemu. Što je to za mladoga čovjeka presudno u informaciji da je mladi Fabre crtao kemijskom privezanom za pimpek, da se pojavio na sceni otprilike kad i punk, da je crtao i spermom, suzama, a sve do danas crta krvlju, ili da je kao pubertetlija iza obiteljske kuće postavio šator u obliku nosa pod kojim je mučio i šnjofao kukce što ih je bio nahvatao po vrtu?

A možda bi poneku studenticu zbilja i prestrašio podatak da je jednoč tri dana non-stop šarao kemijskom olovkom po unutrašnjosti oveće sobe, dok je cijelu nije oplavio...

Dakako, o Fabreu ne pišem ovoliko opširno zato što je javno pozvao da me se ukloni iz novina, “profesionalno ubije” kako sam predlaže u Jutarnjem listu od 15. prosinca , nego zato što ćemo ovoga agresivnog plavušana ugošćavati i sljedeće dvije do tri godine. Naime, Fabre je monodramom “Car neuspjeha” tek započeo realizaciju trilogije, prvu od tri svoje monodrame koje će režirati u ZKM-u; drugu potkraj ove, a treću potkraj iduće godine, i otud sve spomenute audicije i studentice. Muzej suvremene umjetnosti će pak organizirati njegovu veliku izložbu i još će zagrebački Meandar tiskati knjigu tih njegovih monodrama, poimence dakle “Car neuspjeha” (De Keizer van het Verlies), “Kralj plagijata” (De Koning van het Plagiaat) i “Sluga ljepote” (De Dienaar van de Schoonheid).

Inscenaciju prve, u prijevodu Helen Sinković i Radmile Zdjelar, nepovoljno sam ocijenio , kao neprobavljivo predvidivu, na što je Fabre pobjesnio poput vlasnika provincijske pivnice kojem uz gađenje vratite kriglu.

Prosipanje zlobe

To svoje tri za jedan monodramsko “pivo” Fabre trži po Evropi još od 1996., u vlastitom aranžmanu (tko bi drugi to režirao?), a meni spočitava da mi je pisanje tek “poligon za prosipanje zlobe” i da moje kritike “ne služe čitateljima Jutarnjeg, niti kazališnoj publici, niti profesiji”. On je, dakako, “pričao s puno ljudi iz hrvatskog teatra koji kažu da je Čadež naprosto zločest čovjek daleko od teatra, ali se nitko ne usudi reagirati na njegove napise. Zato sam se odlučio na javni istup, ne bih li možda ljude iz profesije potakao da se također usprotive tom nekompetentnom linču. Mnoge kolege iz hrvatskog teatra kažu da dotični gospodin ima moć i platformu da, ako poželi, profesionalno ubije glumce, redatelje, producente, tako da se dosta ljudi boji reagirati na njegove tekstove. Stoga šute, ne usuđuju se javno progovoriti o tome. Ja se ne bojim, ne radim samo ovdje i sigurno ne ovisim o tome…”

Izgleda da u Fabreu konstantno čuči onaj Hitler što ga je predstavljao u performansu s početka 80-ih, o kojem Sylvie Ferré piše: “Rezultat boravka u SAD-u Fabreova su američka djela, među kojima i After-Art (Poslije umjetnosti), u kojem si krhotinama boce ranjava vrhove prstiju do krvi, dugo se i stalno iznova promatra u zrcalu, da bi si potom pjenom za brijanje nacrtao hitlerovski brk, podigao ruku na nacistički pozdrav i pjenom načinio đavolje rogove na glavi prije nego što će se stati divlje brijati.”

I ovamo je divlje zabrijao s upravo nacističkom retorikom, pa se sa mnom obračunava onako kako su se Goebelsovi uvodničari obračunavali sa židovima u svome strukovnom glasilu Völkischer Beobachter. On prvo konstatira ugroženost. Normalne većine od Čadeža, predstavnika posebne, “naprosto zločeste” sorte, “daleko od teatra”. No, ta sorta, koliko god bila transparentno suvišna, “ima platformu i moć da, ako poželi, profesionalno ubije glumce, redatelje, producente”. Dakle, baš kao što su i židovi održavali tajne obrede na kojima su jeli djecu, tako sam i ja nekako stekao moć da, sam-samcat, “nekompetentno linčujem” mase glumaca, redatelja i producenata.

A budući da sam masovni ubojica, i lijek je jasan. Linčovanoj normalnoj većini Fabre stoga predlaže uklanjanje zloćudnog i moćnog bezvrednjaka. Evo kako: “U Austriji sam se susreo sa sličnom situacijom. Ne želim spominjati ime, bio je kazališni kritičar koji je isto tako gazio sve pred sobom, nije pisao argumentirano već se zločesto iživljavao. Onda su se ljudi iz struke udružili i na koncu je prestao objavljivati. Pedesetak važnih profesionalnih ljudi iz kazališta potpisalo je članak protiv njega… „

Tako dakle, baš uze za primjer Austriju, zemlju, s jedne strane, Adolfa Hitlera i, s druge strane, Thomasa Bernharda. Hrvatska je dvostruko manja, ovdje bi bilo dovoljno da skupi 25 batinaša... Još se pohvalio da je nekom belgijskom kritičaru zabranio da uđe u galeriju i slika o predstavniku normalne većine je zaokružena.

Agresivna laž

Kao nadsposoban predstavnik normalne većine, Fabre se, mnogo bolje od mene, razumije i u hrvatsku dikciju. Premda je poznaje tek nešto manje nego li ja flamansku, dakle nimalo. I sad, na stranu to što ja dikciju jedinoga glumca i ne spominjem, nego čisto tehničke nedostatke u artikulaciji i disanju, jadno je od Fabrea da mladog Maškovića iskorištava poput krpene lutke. Kraj njega živog laže da sam ga u tekstu popljuvao. A nisam. Nego sam ga pohvalio, koliko je to bilo moguće.

Toliko me ražestila ta njegova agresivna laž da sam toga Fabrea zamislio kao napuhanog dvoglavog tintilinića. Pun kao brod, bahat, njegovan i smrknut, sletio je u Zagreb, i sad maltretira klince što nisu čitali monografijetine o njemu, poput one što mi ju je svojedobno uručio, objavljene 2006. Otkud studentu glume pare za taj više kilograma težak, Krleža bi rekao misal, koji je Fabre sam koncipirao, što ni Tito nije radio...

Fabre se predstavio kao rasist sljedećom rečenicom: “Pišući da moj tekst možda nešto znači Belgijancima, ali ne i Hrvatima, on (Čadež op. a.) podcjenjuje hrvatsku publiku...” Dakle, ako joj tekst nešto ne znači onda je, logično, podcijenjena iliti glupa. A možda joj, gosn. Fabre, ne znači ništa zato što ta publika nije glupa, i nisam ja nju podcijenio nego je on precijenio sebe! O čemu možda govori podatak da u siječnju predstave na repertoaru ZKM-a - nema.

Korijen iz Warhola

Naljutio me dakle ipak Jan Fabre, taj priatlantski treći korijen iz Warhola, čiji sveukupni rad nipošto ne podcjenjujem. U mnogočemu Fabre je sjajan. Čak bi se usudio kongenijalnim nazvati neka njegova djela. Primjerice, Čovjeka koji mjeri oblake (De man die de wolken meet), skulpturu iz 1998., odlivenu u sjajnoj bronci, postavljenu na krov Muzeja suvremene umjetnosti u Gentu. O toj skulpturi Giacinto Di Pietrantonio, Fabreov sukreator monografijetine, piše: “Predstavlja čovjeka u prirodnoj veličini koji se nalazi na malenim ljestvama, opet u bronci, i u rukama drži metričko koplje od istog materijala: ruke, koplje i lice okrenuti su prema nebu. S obzirom na udaljenost od tla nije nam moguće identificirati lik, no od umjetnika doznajemo da je riječ o njegovu tijelu, a lice predstavlja njegova brata umrlog nekoliko godina prije: metamorfoza čovjek-čovjek, slično-slično, krv-krv.”

Temeljito šupalj

Kongenijalnom me se doima i njegova instalacija La probleme iz 2001. U podrtoj, čađavoj izbi prostro se bijeli madrac sred kojeg je ostavljen ćup od skarabeja iz čijeg uskog grla je do poda izvirila labudova glava na vitkom vratu...

Katkad grandiozan a liričan, Fabre je u svojim performansima, instalacijama, filmovima i kazališnim predstavama uglavnom pretenciozan i manijakalan.

Njegove osnovne opsesije izviru iz djedova naslijeđa. Njegov je djed, Jean-Henri Fabre (1823.-1915.), bio je najslavniji francuski entomolog 19. stoljeća i vrlo zanimljiv pisac. Od njega je Fabre preuzeo sklonost kukcima. Fabreov djed kukce je često opisivao, uglavnom iz didaktičnih pobuda, antropomorfno, a unuk tu njihovu potencijalnu metaforičnost hiperbolizira. U Fabrea, koji razne oblike obljepljuje ljušturama skarabeja, kukci su glasnici smrti, bliski su im i meso i kosti, od kojih Fabre također izrađuje skulpture, a i čine se najzagonetnijim u ono plavo doba, između dana i noći, koje spominje njegov djed a koje je unuk pronašao u plavilu kemijske olovke marke Bic, kojom je dosad, tečajem desetljeća, iscrtkao nepregledne površine, dakako uz prevladavajući doprinos pomoćnih radnika-crtičara.

U kazalištu međutim kvantiteta nikad ne prelazi u kvalitetu. Štoviše, čini se da je Fabre nemoćan pred bilo kojim oblikom diskurzivne prakse. Sve što se bliži riječima od njega se odbija. Čak je i osrednji crtač. Za kazalište, Fabre, rekli bismo na Balkanu, nema dušu.

I u performansima Fabre je temeljno šupalj, jer što je provokativo u tome da pred Belgijancima, koji na privatnoj štednji ukupno trenutačno drže oko 400 milijardi eura, pali novčanice? Mogao je i kod nas paliti klozet-papir ili pred Inuitima topiti led. Performance je glavni poligon Fabreove vulgarne taštine. Prvo što je kao mlad umjetnik načinio bilo je da preimenuje ulicu u svoju. Upao je na sveučilište i oteo profesora. Medicinska sestra vadi mu krv a on baulja amo-tamo u oklopu. Kult tijela i izdržljivosti. Plavokosi neumorni performer. Kvazirevolucionar, čija djela navodno stoje uz bok onima Petera Breugela starijeg, apokaliptični pejsaži Brabanta, koji Krležu podsjećaju na naše panonsko blato, pa ih uspoređuje 1925. u poznatom Pismu iz Koprivnice, kamo se sklonio nakon izleta u Rusiju. Belgijska je povijest jednako krvava kao i hrvatska, i tamo lutaju galženjaci, po tom iskasapljenom Brabantu, koji se kasnije izdigao u pomorsku silu pa stao u Kongu masovno klati crnce, i majmune, u tom privatnom konclogoru kralja Leopolda II., čije raskošne dveri danas Fabre ospkrbljuje milijunima svojih buba...

Umotan u zastavu

Zamislio sam dakle Fabrea kao samozvanog kolonijalnog gazdu, umotanog u belgijsku zastavu (istih boja kao i njemačka), okićena kongoanskim perjem, iz čijih usta ispadaju majmuni i čija se neproporcionalno velika glava naslanja na malešno, a žilavo tijelce s dvostrukim repom. Zamišljeno - učinjeno. Sačinio sam, po fotografiji iz Jutarnjeg lista, ready-made skulpturu Jana Fabrea, isključivo od predmeta što sam ih zatekao u stanu. Portret je potom, reklo bi se sam sebi, pronašao naziv: “Fabre macht frei”. Golema automonografijetina, koju smo ovdje gdje-gdje citirali, nosi naziv “Homo Faber”, odnosno čovjek kovač iliti radnik. Fabre radi non-stop, tisuće crteža, stotine instalacija, skulptura, deseci performansa i kazališnih predstava, tuceti filmova (i s Peterom Sloterdijkom!), knjiga i fotografskih serija - neumoran je, zdrav, u kondiciji, uvijek nabrijan - i spreman za čistke.

Unaprijed odbijajući svaki neuspjeh, ovaj kipar iz niskih zemalja, Brabanta, koje su se više stoljeća opirale postavljanju kipova na svoje trgove, ne poznaje granice. On troši sve redom u neumjerenim količinama, kemijske olovke, kukce, meso, kosti, ljude, glumce, crtičare, krv, suze i spermu, pa mislim da je zaslužio barem dvoja pogolema usta. Ta je dvostrukost glave ionako i jedan od njegovih novootkrivenih kiparskih motiva...