PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Je li putujući teatar rješenje za glumce? 'Hamlet' se može igrati i na traktorskoj prikolici

Izbjegavam, otkako pišem ovaj dnevnik, da spomenem hrvatsko kazalište.

Najviše se njime inače bavim, desetljećima, bez stanke, pa mi je od njega dobrodošao odmor. Uvijek ista kazališta, uvijek isti glumci, uvijek ista, premijerna publika, uvijek iste predstave – čovjek se zasiti. Pisati dnevnu kazališnu kritiku ne oslobađa duh, štoviše. Odviše je elemenata izvan kazališnih koju ona uključuje. Naime, i glumci te drugi umjetnici su ljudi, naša je sredina aljkava, siromašna i nikad nije prilika da se kaže i najjednostavnija a nepovoljna istina.

Kazalište je važno za život male nacije više negoli za život velike. Mnogi naši manji gradovi jesu doista gradovi prije svega zato što imaju vlastite kazališne zgrade i ansambl. Nije mi žao što sam o našem kazalištu redovito pisao s više ushita negoli zaslužuje, ono je, takvo kakvo jest, ipak bolji dio naše svakodnevice.

Glumice i glumci, redatelji i scenografi, kostimografkinje i majstori svjetla danas su redom u najgoroj poziciji od svih radnika, ne jedino kulturnih. Mnoge države europske ovih dana najavljuju postupno ukidanje mjera zabrane okupljanja. Ljudi već sad mogu na tržnice, sutra će moći kod vulkanizera, prekosutra po građevinski materijal, za koji dan kod frizera, ili čak i u knjižnicu. Danci su razmišljali da za koji dan otvore i kina, s tim da između gledatelja uvijek bude prazan stolac. No, odustali su od toga, odviše im se činilo rizičnim.

Tako je i u nas, raspravlja se o postupnom ublažavanju zabrana i nema sumnje da će do ljeta većina dnevnih aktivnosti opet teći kako je tekla prije izbijanja pandemije. Jedino što se ne spominje jesu kina i kazališta. S tim da se odmah pristajem kladiti da će kinodvorane prije otvoriti svoja vrata konzumentima negoli kazališta. Jednako kako će se prije opet početi snimati sapunice, druge razne serije i filmovi, nego li će se opet početi praviti predstave.

Teatru baš ništa ne ide na ruku. Glumci sa scene dok govore, ili viču, prskaju kapljice sline često i deset metara udalj. S maskama, dakako, ne mogu glumiti. Među njima može vladati, a mnogi su hipohondri, i još veće nepovjerenje. Što ako je kolega, koji se upravo nakašljao, zaražen?

Pitanje je hoće li ovo ljeto biti kakvih predstava barem na otvorenom. Nadam se da će ih ipak biti. Na otvorenome se publika može odmaći dovoljno od glumaca da ih ne doživljava kao prijetnju zdravlju, a i međusobno može održati potreban razmak. Možda će za svakoga u publici biti propisano da nosi masku i da se na ulazu poprska nečim.

Predlažem, barem za ljeto, jednostavno rješenje. Onako kako su u srednjem vijeku putujući glumci (drugih i nije bilo) nastupali po vašarima sa svojih kola, tako bi mogli i sad. Jedna traktorska prikolica može biti dovoljna da se odigra čak i “Hamlet”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 04:51