Trideset dana pišem ovu kolumnu i svaki dan stižu nove, zbunjujuće vijesti o virusu. Što se više zna, to se manje zna, tako se čini da teče razvoj.
Narod je već pomalo razočaran što stručnjaci ne mogu sa sigurnošću reći o virusu ništa definitivno. Ni koliko je smrtonosan, ni koliko je zarazan, ni koliko će se širiti, ni kako ga, zapravo, zaustaviti. Sve se informacije donose uz ogradu “vjerojatno”, “najvjerojatnije”, “u dogledno vrijeme”, “ne znamo još sigurno, ali”.
Kad je posrijedi liječenje, stanje je isto. Ispituju se razne kombinacije raznih lijekova, ali ni za jednu još nema definitivne potvrde da više koristi negoli šteti pacijentu.
Nije bolje ni sa cjepivom - ne zna se kad će biti dostupno, ni koliko će biti učinkovito, hoće li štititi jednu sezonu ili više, doživotno ili samo nakratko.
Sva naša očekivanja idu iz nesvjesne pretpostavke da se borimo s jednim entitetom, kako smo inače navikli gledati na neprijatelja. Mi virus zapravo personificiramo, a njegovoj masi pridodajemo svojstva ljudske mase.
On je za nas, doslovno, nevidljiv neprijatelj, kojega moramo pobijediti. Iz te pretpostavke lako je prijeći na identificiranje virusa s njegovim nositeljima, ljudima dakle. Tako je virus postao “kineski”, u nas je, osobito u Istri, postao “talijanski”, uskoro će vjerojatno biti oglašen i kao “crnački”, a borba protiv njega mogla bi se pretvoriti u borbu protiv ljudi.
Zaboravljamo pravu prirodu problema: virus je biološka pojava, ne društvena, a biološke pojave imaju vlastite zakonitosti, odviše složene, pa i odviše, iz naše perspektive, kaotične, da bi se mogle tumačiti na društven način.
Prije svega, ne postoji jedan virus, nego, kad bismo tjerali mak na konac, onoliko njegovih podtipova koliko je zaraženih osoba. Virus se neprestano mijenja, mogu se bilježiti njegove glavne mutacije, ali ne i sve, ne postoje dva organizma koji na njega isto reagiraju, pa tako niti “dva” virusa koji imaju eto isto “iskustvo” susreta s domaćinom.
Zapravo je takva pojedinačnost svakog slučaja tipična za svaku bolest, samo što kod nekih to nije važno, a kod nekih zaista jest. Naime, ne postoje dvije iste prehlade, ali niti dva ista karcinoma.
Znači, ako obolite od karcinoma bilo kojeg organa, to će biti vaš specifičan karcinom, kojega bi eventualno mogla suzbiti upravo za njega specifična terapija, koja zapravo vrijedi isključivo za njega.
Zato karcinome teško suzbijamo, zato smo pred virusima često nemoćni, pa čak i prema “najprostijim” bakterijama. Ništa u prirodi nije statično, ništa nije unaprijed određeno, ništa nema plan, cilj i svrhu i ništa se iz nje ne može dokučiti totalitarnim umom.
Znači, valja se kloniti, kad je virus posrijedi, bilo kakve generalizacije, a osobito predodžbe o “nama” i “njemu”. Dio smo, naime, iste prirode, a ne društva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....