ATENTAT U SARAJEVU Gavrilo Princip kao idealist koji je htio biti heroj

Beograd ima Ulicu Gavrila Principa, u ružnom dijelu grada uz željeznički i autobusni kolodvor. Poznata po kurvama, Principova se nastavlja na Ulicu admirala Geprata, odakle je, s kućnog broja 14, Zvezdan Jovanović 12. ožujka 2003. pucao iz snajpera na premijera Srbije Zorana Đinđića u dvorištu zgrade vlade.

Narudžba iz Beča

Atentatora Mlade Bosne Gavrila Principa i ubijenoga premijera Srbije u jednu priču povezala je srpska dramatičarka Biljana Srbljanović u drami “Mali mi je ovaj grob”, čija je regionalna premijera bila u Beogradu u srijedu 12. ožujka, na jedanaestu godišnjicu ubojstva Zorana Đinđića.

Biljana Srbljanović napisala je dramu o Gavrilu Principu po narudžbi bečkog kazališta Schauspielhaus Wien, povodom stote obljetnice sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Svjetska premijera predstave “Mali mi je ovaj grob” bila je 16. listopada u Beču u režiji Michaela Zadare. Austrijski glumci jednom mjesečno izvode je uz srpske titlove, da je može pogledati i milijunska dijaspora.

U prepunom beogradskom Bitef Teatru drama “Mali mi je ovaj grob” u režiji sarajevskog redatelja Dine Mustafića u srijedu navečer primljena je s oduševljenjem i ovacijama. Predstavu politički angažirane dramatičarke, koja je prije pet godina bila kandidat LDP-a Čede Jovanovića za gradonačelnicu Beograda, došli su vidjeti među ostalim Đinđićev nasljednik na čelu vlade Zoran Živković, bivši Idol i DS-ovac Srđan Šaper, osnivač B92 Veran Matić, aktivistkinje Nataša Kandić i Borka Pavićević…

Gavrilo Princip Biljane Srbljanović (glumi ga Milan Marić) nije ni heroj niti terorist: to je dječak koji davno prije televizije, kompjutora i videoigrica sanja kako učiniti nešto veliko i da, herojsko.

Previše snova

Nema tu previše filozofije i velikih ideja: u siromaštvu iznajmljenog sobička u Sarajevu sporo prolaze dani gimnazijalcima frustriranim od previše snova i premalo mogućnosti. Zažarenih očiju razgovaraju o studentskim demonstracijama u Zagrebu, o atentatu mladoga Luke Jukića na bana Slavka Culaja, odlaze na demonstracije kad imaju priliku i pale mađarsku zastavu, pa i onda kad ne znaju zašto.

Biljana Srbljanović slika vrijeme s početka 20. stoljeća, u kojem su atentati bili česti i gotovo pa legitimni oblik političke borbe. Ne pojednostavljuje stvari, nego pokazuje konfuziju koja je vladala u glavama zavjerenika. Prije pisanja autorica je dugo istraživala u Historijskom arhivu u Sarajevu. U jednom intervjuu je ispričala kako je uz pomoć direktora arhiva Harisa Zaimovića vidjela puno originalnih dokumenata: zapise sa suđenja, pisma, knjige pripadnika Mlade Bosne, puno fotografija.

Zli pukovnik

Na osnovu svjedočenja članova obitelji, ističe, pokušala je napraviti psihološke portrete urotnika. U njenoj i Mustafićevoj verziji, devetnaestogodišnjaci Gavrilo Princip i Nedeljko Čabrinović ( Marko Janketić) te nešto stariji Danilo Ilić (izvrsni Ermin Bravo) vjerojatno se nikad ne bi ni maknuli dalje od sanjarenja da nije zlog i prefriganog Apisa, pukovnika vojske Kraljevine Srbije Dragutina Dimitrijevića Apisa, velikosrbina koji im daje pištolj u ruke i gura ih na austrijskog nadvojvodu Ferdinanda koji upravo stiže u Sarajevo. Apis (fenomenalni Svetozar Cvetković) šef je vojne obavještajne službe i osnivač Crne ruke, tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt, koja se borila za “ujedinjenje svih srpskih zemalja”. Oficiri Crne ruke su 1903. izveli puč i srušili dinastiju Obrenović; kralja Aleksandra i suprugu Dragu ubili su i bacili niz prozor.

Drama pravi jasnu razliku između jednih i drugih, velikosrba i mladih zanesenjaka. Svetozar Cvetković igra Apisa kao ljigavog manipulatora koji lako iskorištava djecu za svoje mračne ciljeve. Gavrilo Princip ne kaje se što je učinio, on je ubojica, ali je i žrtva. Prije nego što će ih Apis gurnuti na put bez povratka, Čabrinović pita Principa sjeća li se kad su sjedili po kafanama na Zelenom vencu u Beogradu, “a okolo sve oni masni s bradama, sa kamama, što su sad stigli s ratišta, s onim svojim strašnim licima što smrde na zlo i na krv”. E pa ja to neću, kaže Čubrinović a Princip se slaže: neću ni ja. “Ali bih htio uraditi nešto veliko. Nešto onako herojsko. Da smaknem makar jednog”, kaže Čubrinović. Kad bi samo imao pištolj…

A onda je stigao i pištolj iz Beograda.

Konce iz sjene

Ovdje su počinitelji ujedno i žrtve, a pravi zločinac je onaj koji vuče konce iz sjene. Danilu Iliću, koji mu je bio veza sa sarajevskim članovima Mlade Bosne, Apis izgovara rečenice koje je autorica uzela sa suđenja Đinđićevim ubojicama. Zvezdan Jovanović, koji je kao zaposlenik tajne službe Srbije pucao u premijera Đinđića i njegov zapovjednik Milorad Ulemek Legija osuđeni su na maksimalnih 40 godina zatvora, ali nikad nije istraženo tko je zapravo naručio ubojstvo. Uoči premijere Biljana Srbljanović rekla je za B92 da je ubojstvo Đinđića tema koja ju opsjeda. “Mi ne možemo biti mirni dok se ne razjasni politička pozadina njegovog ubojstva”, poručila je.

Uoči prošlih izbora, u svibnju 2012., na sceni Ateljea 212, održana je premijera predstave Olivera Frljića “Zoran Đinđić”. Premijera predstave “Mali mi je ovaj grob” slično je tempirana, jer već u nedjelju Srbija ima izbore, ali Bitef nije stožerna građanska scena kao Atelje, niti je tekst Biljane Srbljanović tako žestok kao što je bilo samorazotkrivanje glumaca u Frljićevom autorskom projektu.

Predstava u koprodukciji beogradskog Bitef teatra, sarajevskog Kamernog teatra 55 i brijunskog Kazališta Ulysses, te Hartefakta i Testament filmsa, bit će izvedena u Sarajevu, a na jesen i u Zagrebu. Dramaturgiju potpisuju Željka Udovičić iz Zagreba i Božo Koprivica iz Beograda.