Britanski povjesničar Marko Attila Hoare jedan je od najvažnijih sudionika međunarodnoga znanstvenoga skupa o Prvom svjetskom ratu što se održava u Sarajevu od 18. do 21. lipnja. On je obiteljski vezan za europski jugoistok: otac mu je britanski prevoditelj Quintin Hoare, a majka Branka Magaš, Hrvatica iz Splita, povjesničarka i publicistikinja koja je objavila najopsežniju hrvatsku povijest na engleskom jeziku. Marko je završio studij povijesti na Cambridgeu 1994., a zatim je pod mentorstvom profesora Ive Banca doktorirao na Yaleu 2000.
Napisao je četiri knjige, od kojih je posljednja “Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu: Povijest”. Sad piše povijest suvremene Srbije.
Hoare je radio od 2001. kao istažitelj Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju, sudjelovao je u izradi optužnice protiv Slobodana Miloševića. “No, nakon toga sam se vratio na Cambridge, na postdoktorsko istraživanje, te 2006. na Kingston University u Londonu, gdje sam radio kao stručni savjetnik britanskog odvjetničkog tima koji je tada uspješno obranio Ejupa Ganića od pokušaja da ga izruče iz Velike Britanije u Srbiju 2010.”, kaže Marko Attila Hoare, koji je profesor na Sveučilištu Kingston.
U svojim studijama Hoare je proučavao povijest jugoistočne Europe, osobito noviju, te izvrsno poznaje zemlje i narode Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ljeti 1995. bio je prevoditelj za pomoć konvoju u Tuzli u organizaciji Workers Aid, pokret solidarnosti za potporu bošnjačkom narodu. Od 1998. do 2001. živio je u Beogradu, te je ondje bio rezident tijekom rata na Kosovu 1999. Kao novinar, pisao je o Miloševićevu padu 2000. godine.
Uoči međunarodne konferencije u Sarajevu, Hoare nam je objasnio svoje glavne teze koje će na njoj iznijeti.
Tko je počeo rat?
- Prvi svjetski rat bio je sukob na mnogo različitih razina. Počeo je kao balkanski sukob između dviju sila, Austro-Ugarske i Srbije, međutim brzo se proširio i postao ratom između Njemačke i francusko-ruske alijanse, nakon čega su ostali ušli u rat. Dakle, nije postojao jedan jedinstveni agresor. Sarajevski atentat bio je upravljan od vođa ekstremnih nacionalista, srpske terorističke organizacije Ujedinjenje ili smrt, poznate i kao Crna ruka, a koja je odgovorna za to što je isprovocirana austrougarska deklaracija o ratu sa Srbijom. Ipak, atentat nije bio odraz politike srpske vlade i odluka Beča da uđe u rat protiv Srbije bila je odraz dugoročnih austrougarskih imperijalističkih planova. Austro-Ugarska i Srbija svaka za sebe imale su predatorske, ekspanzionističke planove jedna protiv druge. Ipak, Austro-Ugarska, kao puno veća sila, čije se vodstvo službeno odlučilo na rat, nosi veću odgovornost za njegovo izbijanje.
Je li smrtonosni pucanj Gavrila Principa bio pravi uzrok ili samo formalni povod za veliki rat koji se već odavna “kuhao”?
- Sarajavski atentat bio je iskra koja je zapalila sukob, no on bi se ionako dogodio, to je gotovo sigurno. Ipak, nije slučajno da je rat krenuo zbog nečega što se dogodilo na Balkanu. Austro-Ugarska je desetljećima željela kontrolirati Srbiju, no Srbija se prije 1914. - a osobito od 1903. - sve više udaljavala od utjecaja Beča. Srpski lideri imali su dugoročni plan da ‘oslobode’ ili anektiraju južnoslavenska područja u Austrougarskoj. Terorističke akcije koje je provodila Crna ruka, poput sarajevskog atentata, bile su dijelom namjerne ekspanzionističke strategije. Austro-Ugarska je pak željela pojačati svoj imperijalni utjecaj na Balkanu i vidjela je Srbiju kao faktor koji joj stoji na njezinu prirodnom putu prema ekspanziji. Osim toga, Njemačka je smatrala Balkan i Otomansko Carstvo - Bliski istok - kao ključnu sferu utjecaja, nakon što je uglavnom isključena iz drugih sfera utjecaja zbog imperijalne ekspanzije Britanaca i Francuza. Rusija je vidjela mogućnost austro-njemačke ekspanzije na Balkan kao smrtnu prijetnju. Francuska se natjecala s Njemačkom i Austro-Ugarskom za utjecaj nad balkanskim državama, dok se Italija natjecala sa Austo-Ugarskom za utjecaj nad albanskim zemljama. Tako su Balkan i Otomansko Carstvo bili ključne regije sukoba - i vjerojatno najvažnije - između velikih sila. Kad je izbila kriza oko atentata u lipnju 1914., ni Austro-Ugarska ni Njemačka, a ni Rusija, nisu mogle uzmaknuti.
Je li moguće da građani Austro-Ugarske tog ranog ljeta 1914. uopće nisu očekivali bilo kakav vojni sukob, a kamoli dugotrajni rat koji ce presuditi Monarhiji?
- Građani ili podanici Austro-Ugarske Monarhije bili su podijeljeni oko toga kako vide krizu koja se događala u lipnju 1914. Ratna sekcija, koju je uglavnom najviše zastupao austrougarski ministar vanjskih poslova grof Leopold von Berchtold i zapovjednik vojske Conrad von Hoetzendorf, bila je odlučna u tome da treba napasti Srbiju nakon atentata, ali nije predvidjela da će ta akcija rezultirati općim europskim ratom koji će trajati više od četiri godine, a sigurno nije mogla predvidjeti da će rezultat rata biti slom habsburškog imperija. Ostali, u prvome redu mađarski premijer Istvan Tisza, nadali su se da će rat ipak biti izbjegnut. Ironično, mađarsko opiranje habsburškom ratu protiv Srbije pomoglo je da se odgodi njegov početak pa je time Beč izgubio šansu da brzo okupira Srbiju i da se velike sile nađu pred fait accompli. Baš zbog toga što se to nije dogodilo, rat nije ostao lokaliziran između Srbije i Austro-Ugarske, nego je postao opći europski rat.
Što je, zapravo, htjela Srbija? Kakve je namjere imala prema Bosni?
- Bosna je bila ključni cilj srpskog ekspanzionističkog plana još od Načertanija Ilije Garašanina 1844. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878., srpski lideri koji su podržavali suradnju s Bečom - prije svega princ, a poslije kralj Milan Obrenović - odlučili su da će zanemariti BiH i koncentrirati se radije na ekspanziju na jug. No, Bosna i Hercegovina ostala je dugoročni cilj za srpske nacionaliste i promjena režima u Srbiji 1903., kad je kralj Aleksandar Obrenović ubijen i zamijenjen Petrom Karađorđevićem, omogućila je da na vlast dođu oni koji su imali itekako ozbiljne namjere sa srpskim širenjem na zapad. To se odnosilo, kao prvo, na radikale pod Nikolom Pašićem i, drugo, na ekstremiste u vojsci koji su bili odgovorni za ubojstvo kralja Aleksandra. Kada je Austro-Ugarska anektirala BiH 1908., Pašić je pozivao na pripreme za rat i Srbiju je zahvatila ratna psihoza. Počela se stvarati Narodna odbrana, organizacija koja je trebala krenuti u gerilski rat u BiH. No, kad je 1912. postao premijer, Pašić je počeo provoditi umjereniju politiku prema Beču, jer se više usmjerio na širenje prema otomanskim dijelovima. Nakon Balkanskih ratova želio je razdoblje mira kako bi asimilirao teritorije. Crna ruka, koju su vodili Dragutin Dimitrijević Apis i Vojislav Tankosić, bili su iza atentata i bili su pravi zagovornici rata sa srpske strane; oni su podržavali terorizam i napad na BiH, na Crnu Goru, Bugarsku.
Kakvi su bili međuvjerski i međuetnički odnosi u Bosni i Hercegovini 1914.?
- Bolji nego što će poslije biti u jugoslavenskom carstvu. Srbi i muslimani bili su podijeljeni oko pitanja zemljišne reforme, jer je većina pravoslavnih srpskih seljaka u BiH bila pod muslimanskim vlastelinima. Hrvati i muslimani bili su podijeljeni oko pokušaja konvertiranja na katoličanstvo. No, postojala je opća razina solidarnosti među članovi hrvatske, srpske i muslimanske elite. Konzervativni srpski i muslimanski lideri surađivali su međusobno u svojim zahtjevima oko crkvene i školske autonomije u odnosu na habsburški režim. Neki od liberalnijih bosanskih političara zagovarali su međuvjersku i međuetničku suradnju na projugoslavenskoj bazi, a protiv režima. Gavrilo Princip i njegovi suborci bili su ekstremisti i njih su osuđivale političke i vjerske vođe bosanskih Srba. Iako je atentat izazvao val napada na srpske zgrade u Sarajevu, sve je to osudio katolički nadbiskup Josip Stadler i reis ul-ulema Džemaludin Čaušević. Ipak, međuetnički i međureligijski odnosi naglo su se pogoršali kao rezultat uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....