PIŠE ŽELJKO IVANJEK

IZVJEŠTAJ S IZLOŽBE DESETLJEĆA Kako sam zbog gole Venere doživio umjetnički šok i zakasnio na autobus

Reporter Nedjeljnoga cijelu se noć vozio do Beča autobusom s probušenom gumom kako bi proveo nezaboravnih osam sati gledajući platna najslavnijega španjolskoga baroknog slikara Diega Velázqueza, kojemu su odabrana djela prvi put izložena u Kunsthistorisches Museumu
 Jutarnji list

Reporter Nedjeljnoga cijelu se noć vozio do Beča autobusom s probušenom gumom kako bi proveo nezaboravnih osam sati gledajući platna najslavnijega španjolskoga baroknog slikara Diega Velázqueza, kojemu su odabrana djela prvi put izložena u Kunsthistorisches Museumu

Bilo je još rano, tamno jutro pred Kazalištem u Zagrebu, motor busa preo je kao stari mačak. Predstavio sam sebi cara Franju Josipa I., koji je u razmaku od samo nekoliko godina otvorio dvije velebne zgrade: najprije Kunsthistorisches Museum u Beču (1891.), pa zatim HNK u Zagrebu (1895.). Svaka od njih veličinom odgovara gradu u kome je podignuta.

Mi, putnici, moramo prevaliti Zagrebu ključnih 400 kilometara - što su u donedavnoj povijesti “preselili” hrvatsko središte iz Beča u Beograd - kako bismo, za tim, pogledali izložbu jednostavna naslova: Velázquez, u Kunsthistorisches Museumu (KHM). Svojim portretima Velázquez je povezao španjolsku krunu i naše ili “naše” Habsburgovce. S druge strane, bio je za moju generaciju ikonični slikar, zahvaljujući francuskom teoretičaru kulture i umjetnosti Michelu Foucaultu, koji je u svojoj knjizi “Riječi i stvari” analizirao njegovo ulje “Las Meninas”.

Jutarnji list

Foto: Izložbu će biti moguće pogledati do 15. veljače

Velika gužva

Još uvijek pamtimo onu sitnu crno-bijelu, “zamusanu” reprodukciju u Nolitovu izdanju spomenute knjige iz 1971., u biblioteci “Sazvežđa”. Za mene je Diego Velázquez (1599. - 1660.) ostao, prije svega, slikar “bodegonesa”, tzv. prizora iz kuhinje, prizora običnog, sirotinjskog svijeta koji su historija i povijest umjetnosti dugo, dugo zaobilazile i odbacivale iz svog kruga interesa. Ovjekovječio je kako okrunjene glave dvaju carstava, koja su vladala dobrim dijelom svijeta, tako i sasvim obične seljake i vodonoše koji su se držali obližnjeg bunara i rodnog sela. Kao i pejzaž, siromašak je u XVII. stoljeću bio rijetka zvjerka na umjetničkim slikama.

Prije putovanja pokušao sam intervjuirati direktoricu KHM-a u Beču, doktoricu Sabine Haag. “Zanimaju me brojke i činjenice u vezi s izložbom”, napisao sam u e-mailu. U tome mi je pomogla šefica njezina ureda za tisak Nina Auinger. Bili smo zakazali telefonski razgovor dan prije putovanja, oko 15 sati. No, tada je nazvala tajnica gospođe Haag i obavijestila me kako je direktorica morala otići kod ministra kulture. Kako god bilo, složili smo se da će biti još prikladnije razgovarati nakon što razgledam izložbu.

Nakon punih pet sati vožnje, preko Maribora i Graza, autobus je dospio u bečku Tršćansku ulicu, i tamo mu je pukla guma. Nas 50-ak nastavilo je dalje tramvajem i podzemnom željeznicom. Uskoro smo se našli na Trgu Marije Terezije - carice koju je barun Franjo Trenk zadivio svojom muževnošću - s pogledom na Prirodoslovni muzej preko puta, inače doslovnu presliku samog Muzeja povijesti umjetnosti. Činilo mi se da ću ući u zrcalnu sliku onoga drugog, nasuprotnog muzeja. Na ulazu u KHM trebao me čekati novinarski katalog izložbe i ulaznica - što inače predstavlja trošak od 54 eura i premašuje cijenu dvodnevnog izleta iz Zagreba. Ali, kataloga nije bilo. Petnaestak minuta tražio sam “pravog” portira, onog za namještenike Muzeja, kako bih ga, naposljetku, pronašao. Povrh “carskog” dvokrakog stubišta, gore na katu i na ulazu u Velázquezovu izložbu vladala je gužva. Jedan val posjetitelja smjenjivao je drugi dok se povratnički sudarao s njima. Koliko tu ima ljudi i koliko će ih, uopće, danas biti? Drugim riječima, upitao sam se: koliko je posjetitelja prošlo pred izloženim platnima od 28. listopada otkad je ova izložba otvorena, i to pod pokroviteljstvom austrijskog predsjednika i španjolskog kralja?

Ovo je prva izložba genijalnog Španjolca na njemačkom govornom području, premda je uzveličao ovdašnju dinastiju Habsburg slijedeći silu moći ili, kako se govori, ljubavi, odnosno bračne spone španjolske i austrougarske kraljevske i vladarske loze. Na njoj je sveukupno izloženo 46 platna, najvećim dijelom Velázquezovih, manjim dijelom njegove radionice te jedan rad njegova zeta - Juan Bautista Martínez del Mazo napravio je kopiju slavne tastove slike “Las Meninas”. No, zašto je Beč ovoliko dugo čekao kako bi priredio predmetnutu izložbu? Naime, iz popisa izloženih Velázquezovih djela sasvim je jasno da se njihov najveći broj mogao još ranije razgledati u ovom istom zdanju KHM-a zato što pripada njegovu stalnom postavu, odnosno zato što se preselio ovamo iz susjednih palača u kojima je stolovala dinastija Habsburg.

Od seljaka do kraljeva

U stalnom postavu Muzeja, dakle KHM-a, nalazi se 14 od 46 predstavljenih slika. Drugi po broju zastupljenih radova jest Museo Nacional del Prado iz Madrida s njih sedam. Preostalih 25 slika putovalo je i doputovalo ovamo iz čak 14 drugih gradova (kataloškim redoslijedom: Sevilla, London, Barcelona, Orleans, Berlin, Budimpešta, Boston, Dallas, Rim, New York, Dresden, Firenca, Valencia i Pariz). Smije se samo pretpostavljati koliko je suputnika imala svaka od tih Velázquezovih slika, odnosno koliko je koštalo osiguranje svake od njih. Šefica muzejskog ureda za odnose s javnošću, Nina Auinger-Sutterlüty, bila je odlučna: KHM ne daje u javnost cijenu osiguranja. To bi ugrozilo sigurnost slika u budućim transportima. “Mi ne volimo govoriti o cijeni izložbe”, potvrdio mi je i Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, koji “stoji” iza našeg busa i upravo je domaćin važne Guercinove izložbe.

Pripreme za bečkog Velázqueza trajale su pune tri godine, a izložba se temeljila na prethodnoj suradnji KHM-a s drugim važnim europskim muzejima. Kako je Muzej već posuđivao Pradu svoja djela, tako je sada Prado posudio svoje radove Bečanima. Dolazeći i s drugih kontinenata, Velázquezovi su se radovi okupili ovdje poslije dugog niza godina. Ostvarena je potpuna i jasna predodžba o velikanu XVII. stoljeća. Zorno pokazuje kako je Diego Rodríguez de Silva y Velázquez počeo slikati i kuda ga je vodio vlastiti umjetnički uspjeh. Vidljivo je to, tzv. razvojni put, od prve izložbene dvorane, u kojoj dominiraju prizori iz kuhinja seljaka i sirotinje, dakle slike koje je mladić stvorio za svoga slikarskog naukovanja, recimo 1618. ili 1620. Tu je i slavni “Vodonoša”, koji žednome dječaku pruža čašu vode.

Na slici “Tri muzikanta”, i na još nekoliko njih, slikar je prikazao svakodnevnu hranu “običnog”, “malog” čovjeka. “Velázquez nije slikao obilne količine namirnica, nego skromnu hranu običnog pučanstva: na njihovim je stolovima češnjak s ribom i jajima, crni puding, masline i patlidžan, sir, domaće vino i nešto voća (naranča!), zajedno s kuhinjskim priborom”, zabilježio je Norbert Wolf. Količine su skromne zato što se malo jelo. Kao mladi slikar, Velázquez je mogao naslikati takve prizore svakodnevice, i to usporedno s prvim sakralnim temama i portretima; tada se, naime, još borio za svoje mjesto pod Cervantesovim suncem, u rodnoj Sevilli. U Madrid je prvi put otišao tek 1622., kao već oženjeni čovjek i otac. Želio je naukovati: pogledao je umjetničko blago Escoriala i otputio se do Toleda kako bi vidio El Grecove slike.

Prvu narudžbu za portret Filipa IV. Velázquez je dobio 1623. - uspjeh tog portreta promijenio mu je život: postao je dvorski slikar i stekao povlasticu da bude jedini umjetnik kojemu je dopušteno portretirati kralja u budućnosti. Njegova briljantna karijera je počela, morao je zaboraviti na seljake koje je slikao s toliko potankosti i predati se portretima raskošno odjevenih dvorskih ličnosti. Infanti i infantkinje postaju glavni protagonisti njegovih djela.

Želja za umjetničkim učenjem i znanjem dvaput je vodila Velázqueza u Italiju, 1629. i 1649. Na drugom putovanju posjetio je atelje “zagrebačkog” Guercina i naslikao portret pape Inocenta X. Tek pokraj takvih portreta slikarovi bodegonesi iz mladih dana postaju naličje sajne dvorskoumjetničke karijere.

Neodoljivi akt

Bilo kako bilo, aktovi posvuda pobuđuju najveću pažnju, te je ovdje tako s “Venerom ispred zrcala” (1644. - 1648.), koja je stigla u Beč iz Nacionalne galerije u Londonu. To što je ovu sliku, još 1914., zarezala jedna sufražetkinja u kampanji za ženska prava, na njoj se uopće ne primjećuje. Možda odveć zagledan u motiv slike, nisam ni primijetio kako ona pokazuje znakove oštećenja od starih pukotina i istrošene boje. Bjelina djevojačke puti u živom je kontrastu s baršunastim zastorom i prekrivačem, ona je svjetlost koje nedostaje u izložbenom prostoru - vjerojatno se štedi na žaruljama.

Las Meninas

Uz “Veneru”, možda je “Las Meninas - Počasne gospođice” (318 x 276 cm) najslavnije platno koje je oslikala neumrla ruka španjolskog majstora 1656./1657. Mimo toga što je Foucault pretvorio tu sliku u intelektualnu ikonu jednog ili čak nekoliko studentskih naraštaja u drugoj polovici XX. stoljeća, nju je uzeo i sam Pablo Picasso za vlastitu temu 1957., poučavajući promatrača što su bili Velázquezovi planovi slike i zrcala koja nas vode do onih nebeskih, Danteovih. Nažalost, Prado je odbio posuditi ovu sliku KHM-u te se na njezinu mjestu nalazi kopija iste od majstorova učenika i zeta Maza.

Pritom je zanimljiva jedna “neznatna” pojedinost. Naime, na Velázquezovoj slici sam slikar, koji gleda u platno, ili mimo njega, ima na prsima “križ reda Santiaga u crvenoj boji”. Prema legendi, taj je križ “doslikao” sam kralj dok je slikar ležao na samrtnoj postelji. Naime, Velázquez je bio proglašen vitezom tek 1657. ili dvije godine nakon što je dovršio “Las Meninas”. Prošli su sati razgledavanja svih tih kraljevića, ljepotica, prosjaka i vodonoša; kao da su se mijenjali u svojoj staloženoj vječnosti. Broj posjetitelja bio je stalno velik. Grupe, obitelji i pojedinci. Mnoštvo vizualnih atrakcija oduzelo je pogledu središte.

Povijest umjetnosti i čovječanstva bila je preteška za ovaj par očiju, pojedinosti su nestajale iz vidokruga. Ne, više nisam bio u stanju vidjeti ljepote koje sam odavno volio u ovakvim ili onakvim, svakako lošim, reprodukcijama. Jednostavno, više nisam bio u stanju - gledati umjetnost.

Nakon svega, shrvan od dojmova, zamalo nisam zakasnio na autobus, koji je polazio u 16 sati. Nesretnom je vozilu na povratku ponovno pukla guma. Stajali smo u mraku i gledali kako automobili jure mimo nas. Mijenjali smo gumu, čekali zamjenski autobus. Ali, nisam požalio ovaj izlet. Vratili smo se na Trg maršala Tita oko dva ujutro. Oko tri istoga dana čekao sam poziv direktorice Haag, no nije ga bilo. Samo mi je gospođa Auinger napisala kako je Velázqueza dosad, uključujući “naš” protekli vikend, vidjelo 253.000 posjetitelja. Izložba ostaje otvorena do 15. veljače.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. rujan 2024 19:27