IZLOŽBA U KLOVIĆEVIM DVORIMA Bela Krleža, Gavella i Zagorka u objektivu kultne Foto Tonke

Iza Foto Tonke, znamenite kroničarke epohe art decoa, možda nije ostalo mnogo fotografija nje same, no zato postoji njezin naslikani portret, otkriva to izložba s podnaslovom “Tajne ateliera društvene kroničarke” koja je jučer otvorena u Klovićevim dvorima, u sklopu Noći muzeja.

Naime, na samom početku izložbe posve je nepoznat portret Antonije Kulčar, zvane Tonka, koji je naslikao njezin drugi suprug, nama malo poznati slikar Jaša Prut.

Na prvoj slici, koja datira u 1937. godinu, Tonka je s crvenom maramom preko glave ispod koje se naziru pletenice. Kakav je to rukopis, je li zastario za tridesete, dosta radikalno doba u slikarstvu, nije bitno, slika je važan dokument vremena.

Mala crna torba

U istoj su sobi i ulomci iz njezina privatna života, snimke s unucima, djecom njezine posvojene kćeri, prizori s prvim, prerano preminulim suprugom Arturom, također znamenitim fotografom, od kojeg, uostalom i uči prve fotografske korake te s drugim suprugom, Jašom. No, izložena je i crna torbica optočena srebrom koju su sačuvali njezini nasljednici, a koju je nosila na svečane događaje, primjerice, na bal u Esplanadu i slično.

Antonija Kulčar Prut (1887.-1971.) jedna je od najznačajnijih hrvatskih profesionalnih fotografkinja. U fotografiju se zaljubila nakon udaje za prvog supruga, fotografa Artura Kulčara, no vrlo je brzo ostala udovica. Njezin je atelje na Zrinjevcu bio među vodećima u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, i okupljalište intelektualnih krugova. Snimala je protagoniste zagrebačkog kulturnog života, preuzimajući estetiku holivudskih filmova, koja je tada bila u punom zamahu. Stanovnike Zagreba portretirala je poput filmskih zvijezda.

Izložbu Foto Tonke priredile su Lovorka Magaš Bilandžić i Iva Sudec. Njezin je opus djelomice već naznačen izložbom art decoa u MUO-u, no ovo je prvi put da se Tonkin rad sustavno istražuje, i najveći dio fotografija na izložbi nismo nikad vidjeli. Mjesecima smo, prije izložbe, i putem medija pozivali ljude da se jave, da donesu fotografije, potvrđene žigom iz njezina ateljea, i sa specifičnim potpisom. Javilo ih se čak pedeset, pa su otkrića mnoga.

Ženski modeli

S obzirom na golemu količinu materijala, preko četiri stotine fotografija, izložba je podijeljena u poglavlja.

Na početku su fotografije glumaca i općenito kazališnog svijeta, preuzete iz arhiva HAZU; nije se jednostavno odlučiti kome je teže odoljeti, Beli Krleži u bijeloj haljini optočenoj biserima, kako pozira sa psom, Gavelli sa zavezanom leptir mašnom ili koketnim glumicama na fotelji, još jednom omiljenom rekvizitu Foto Tonke, glumica od kojih nekima lica i danas pamtimo, a drugima ne. Iako je pomalo i izvan priče, teško je odoljeti fotografiji Cate Dujšin Ribar, prelijepe slikarice, česta Tonkina modela. Doduše, ona je sama znala isticati da je njezin najljepši ženski model plesačica Tashamira, koja joj je također često pozirala, što prati i izložba.

Portreti djece

Snima jedan od upečatljivijih portreta Marije Jurić Zagorke, s mekom rasvjetom koja kao da miluje književnicu.

Tonka je kćer usvojila u svojim kasnim godinama, vlastite djece nije imala. No, zato su joj mnoga dolazila pozirati, dječji portreti među najpoznatijim su njezinim fotografijama.

Svoje fotografije iz djetinjstva donosili su mnogi u Klovićeve dvore, i svi u pravilu imaju slična sjećanja: nisu se kod nje osjećali najudobnije. Tražilo se od dječaka da odjenu mornarska odijela, od djevojčica višeslojnu odjeću. I da zatim poziraju, dugo, mirni i posve ozbiljni, bez nestašluka. Nije pomagalo ni što je Tonka imala mnoge rekvizite kako bi prije snimanja zabavila djecu. Nije mogao proći važniji društveni događaj da ga nije zabilježila; vjenčanja, atletičari, maturanti ili zlatni pir. I, naravno, Novinarski balovi, najvažniji društveni događaj koji nitko nije želio propustiti; haljine koje su se nosile, crne, valovite, bijeli biseri... Snimala je i natjecateljice za miss.

Dvorska fotografkinja

Čitava je jedna soba posvećena dvorskim portretima: kralj Aleksandar, sa svim ordenjem, pa njegova supruga Marija, njihova djeca... Poziv da ih snima dobila je od Maršalata Dvora 1931. godine, a snimila je sedamdeset fotografija. Toliko su bili zadovoljni radom da je postala dvorskom fotografkinjom. Bilježila je, pratimo na izložbi, i sve korake sprovoda Stjepana Radića, od procesije, do odra na kojemu je ležao. Riječ je o seriji od dvadeset fotografija, u formatu razglednice.

Posebno je poglavlje posvećeno aktovima. Najčešće su ih naručivali ponosni supruzi, i običaj je bio da se drže u stanu. Mnoge su, ipak, bile sramežljive pa su se sakrivale iza masaka ili bi prekrile lice, kao što je u slučaju akta koji u ruci drži lubanju. Zanimljivo je, sve one poziraju u cipelama s potpeticama, no ne pretjerano visokim, crnim ili zlatnim.

U posljednjoj sobi fotografije su koje ljudi donijeli na izložbu. Većina ih je u originalnim okvirima u kakvima ih drže i doma. Upravo je dirljivo na koji se način čuvaju ti portreti, s koliko pažnje, u kakvim okvirima. Portreti samih donositelja dok su bili djeca, njihovih očeva i majki, baka i djedova. Izložba je posvećena Marini Viculin, prerano preminuloj ravnateljici Klovićevih dvora.