Nažalost, nisam vjernik, a to ne uspijevam postati ni u ovim, za svakog ponaosob i čovječanstvo u cjelini, teškim i neizvjesnim vremenima, no nekoliko puta mi se ipak dogodilo da sam imao osjećaj kako se preda mnom ukazao Bog.
Jedan od tih trenutaka bio je kad je, baš negdje oko objave prvog iz serijala albuma “American Recordings”, na pozornicu dvorane Orpheum u Grazu, otprilike gabarita zagrebačke Tvornice kulture, stupio Johnny Cash. Produkcija tog koncerta bila je skromna, ali unatoč ili baš zahvaljujući tome, njegov izlazak bio je tim teatralniji. Bijaše to kao da je Bog, utjelovljen u tom “čovjeku u crnom”, stupio među nas, obične smrtnike.
Upravo tog momenta sam se sjetio kad sam gledao nedavni “urbi et orbi” pape Franje. Nije bilo publike, fanfara, švicarske garde i svih ostalih parafernalija koje inače prate pojavljivanje pape ponad trga pred vatikanskom Bazilikom sv. Petra, inače uvijek ispunjenog mnoštvom vjernika, a prvi Božji namjesnik među ljudima ne da nije izgledao poput Boga, nego se doimao poput njegovog najponiznijeg sluge.
Gotovo posve sam, poput kakvog duha na tom ogromnom, kišom opranom i tmastim oblacima zakriljenom trgu, činilo mi se da taj “čovjek u bijelom” - premda ga cijenim kao jednog od rijetkih velikana među današnjim ljudima - slikom pristiglom do nas putem TV prijenosa želi “urbi et orbi” poručiti koliko je čovjek malen pred Bogom i usudom koji nas je posljednjih tjedan snašao. Imao sam osjećaj da se papa Franjo na tom praznom trgu, sam pred raspelom Isusa Krista, osjećao onako kako sam se ja osjećao pred Johnnyjem Cashom. Maleno i ponizno, smrtno i krhko pred Bogom.
Gusta tama
Pomno sam iščitao i nadahnutu propovijed pape Franje u kojoj je rekao i ovo: “Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni”, rekao je papa Franjo.
Pa malo kasnije nastavio: “’Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?’ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdamo se u Tebe. U ovoj korizmi odjekuje tvoj hitni poziv:
‘Obratite se’, ‘vratite se k meni svim srcem svojim’ (Joel 2, 12)”. I potom nam usadio nadu: “Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogućiti nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti.”
Tim riječima, na tom praznom trgu, papa Franjo me podsjetio i na snimke koje je Johnny Cash, a u produkciji Ricka Rubina osmišljenoj po načelu “manje je uvijek više”, snimao tijekom posljednjih osam godina svog života. I kod pape Franje, na ovom “urbi et orbi”, manje je bilo više. Te su televizijske snimke bile toliko potresne, dramatične i impresivne baš zato što je na tom trgu papa Franjo ostao sam pred Bogom. Skrušen i skroman.
Kao što je onomad Johnny Cash ostao sam u Nickajack pećini 1967. godine kad mu se navodno ukazao Bog. Priča kaže da je pokušao počiniti samoubojstvo pod utjecajem narkotika pa se zavukao u tu pećinu da u njoj umre, ali je osjetio snažnu prisutnost Boga pa je potaknut time nekako uspio izaći van i doživjeti “ponovno rođenje”. Skrušen i skroman.
Braća po duhu
Papa Franjo svojim “urbi et orbi” na tom sablasno praznom trgu ispred Bazilike sv. Petra u Vatikanu pokušao nam je prenijeti neko slično iskustvo. Ukazati da smo kao civilizacija krenuli krivim putem, da se trebamo očistiti od narkotika “svemoći i posjedovanja”, prisjetiti se koliko smo mali pred Bogom, usudom i prirodom, preobratiti se i nanovo roditi.
Poput Johnnyja Casha u pećini Nickajack 1967. godine, ali i 90-ih pred mikrofonom Ricka Rubina. I zato takvo, “samotnjačko”, ukazivanje pape Franje u Vatikanu bijaše tako spektakularno. Spektakularnije od bilo kojeg spektakla u kojima se katolička crkva – knjigom nad knjigama, monumentalnim crkvama, freskama, mozaicima, oltarima, procesijama, psalmima, relikvijama, čudotvornim izlječenjima i inim čudesima – izvještila u minula dva tisućljeća.
Jednako tako je začudna, jer je odstupala od njegovih dotad uobičajenih čuda, bila i niska albuma “American Recordings” Johnnyja Casha iz koje donosimo izbor skladbi, mahom iz pera drugih velikih autora koje je taj titan glazbe na tom serijalu obradio. Te pjesme korespondiraju s posljednjim godinama života “čovjeka u crnom”, ali i ovim teškim danima za čovječanstvo.
U kojima je “čovjek u bijelom” pokušao i uspio unijeti Božju svjetlost i milost u naše živote. Činio je to i glazbeni “čovjek u crnom”, po mnogo čemu pokojni brat današnjeg vatikanskog “čovjeka u bijelom”.
Izbor 20 “American Recordings” pjesama Johnnyja Casha o nedaćama i pokori, samoći i strahu, grijehu i oprostu, smrti i uskrsnuću, vjeri i bogu:
Wayfaring Stranger
Bridge Over Troubled Water
Solitary Man
I’m So Lonesome I Could Cry
The Mercy Seat
I See Darkness
Hurt
Personal Jesus
The Man Comes Around
God’s Gonna Cut You Down
Why Me Lord
Help Me
I Won’t Back Down
Redemption Song
Further Up On The Road
Satisfied Mind
Heart Of Gold
Ain’t No Grave
Redemption Day
One
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....