OOH, KAD NAŠ GRAD TONE Glazbeni kritičar Jutarnjeg već treći put živi 'Zonu sumraka', album grupe film iz 1982. godine

U proteklih četrdesetak teško da bih mogao sabrati desetak normalnih godina života. Otkako sam kasnih 70-ih u pravoj mjeri postao svjestan svijeta oko sebe, život moje generacije X klizi iz dobrog u loše pa prema još gorem. A od petnaeste godine, koliko sam imao kad je 1982. objavljena “Zona sumraka” Filma, nema što nas nije zakačilo.

Krize u socijalizmu i stabilizacije, inflacije i nezaposlenost, raspad države i promjena sistema, rat i poraće, tranzicija i pretvorba, krah industrije i tehnološka revolucija, krize u kapitalizmu i iseljavanje stanovništva, sada i ova pandemija koronavirusa, a u Zagrebu i najjači potres u proteklih 140 godina. Doduše, tri godine sam zakasnio na najveću poplavu koju je Zagreb doživio 1964., ali kakve smo sreće, moguće je da nas uskoro udari još razorniji potres ili malo veći meteor od onoga koji se nedavno raspao nad sjeverozapadnom Hrvatskom.

Dakle, život moje generacije X ovdje svako toliko zapadne u zonu sumraka o kojoj je Jura Stublić pjevao na istoimenom albumu Filma. Većini taj album - otvoren stihovima “Aah, ooh, aah, ooh, aah/Ooh, kad naš grad tone, tone/Aah, a zvona zvone, zvone/U zoni sumraka/Ooo, stojimo mi/Sa ludom željom u duši i tijelu” - tada nije legao. Naime, bio je mnogo depresivniji i dešperatniji od, bez obzira na Jurinu neprilagođenost, poletom nabijenog debija Filma i ekstaze s mini-albuma “Live u Kulušiću”, oba iz 1981. godine.

U samo godinu dana Jura kao da je sa sjajne new wave supernove propao u crnu rupu svakodnevice. Kao tankoćutni pjesnik i glazbeni simbol Zagreba 80-ih, zaprimljene podražaje pretočio je u konceptualni album na kojem je stihovima ocrtao pretkataklizmu socijalizma, alijenaciju i tjeskobu donedavno veselog svagdana, usamljenost (u “Zagreb je hladan grad”), urbane neuroze i dnevno političke dileme (u “Pljački stoljeća”). Apsolutno stoji da sa “Zonom sumraka” nije uspio parirati Štuliću i Azrinoj “Sunčanoj strani ulice” (1981.), no unatoč tome ovo je već barem treći put da se moj život vrti po brazdama naslovne pjesme tog albuma Filma.

Bez kave i južnog voća

Prvi put je to bilo u trenu njegove objave. Pjesnici poput Stublića već su tada nazirali da će onaj sistem i ona država otići k vragu, a s time i izvjesnost naših života, pogotovo onih generacije X. Bilo je to doba nestašica kave i južnog voća, deterdženta, prave čokolade i raznih drugih proizvoda, redukcija struje, vožnje automobilom par-nepar zbog nedostatka deviza za kupnju nafte, trvenja između komunističkih aparatčika nakon Titove smrti, inflacije, stabilizacije i nemira na Kosovu. Zagreb opet postaje dosadnjikav i uspavan grad jer i novi val počinje kliziti prema dolje, no kad si srednjoškolac, onda te takve “sitnice” ne tangiraju.

Uostalom, sve je to bila dječja igra u odnosu na početak 90-ih kad su nacionalističke fanfare i prve uzbune, pozivi na front i otvoreni rat okrutno i naglo odrezali tijek života moje generacije. Prema tom mraku iz prve polovine 90-ih, tama iz ranih 80-ih, pa tako i s albuma “Zona sumraka”, izgledat će nam blještavo poput svjetla neona. Tijekom 90-ih Zagreb je postao još mračniji i još hladniji, no i tada je to bila lokalna zona sumraka.

Ali, ovo sada, sa psihozom oko pandemije korone i zbog nje vjerojatnim slomom svjetske ekonomije, doista izgleda poput zone sumraka kakvu je prije samo dva mjeseca, kad smo već gledali snimke iz Wuhana, bilo nemoguće zamisliti. Ako smo još koncem 2019. godine mislili da je iseljavanje iz Hrvatske nešto grozno, naši uhljebi gori od skakavaca, a izbjeglice prijetnja, iako potonji to nikada nisu niti bili, sad nam se sve te nedaće čine sitnicama prema ovom SF i horor, no ipak stvarnom scenariju koji živimo. A u njemu, eto poetske pravde, krahiranom zdravstvu bogate kapitalističke Italije u pomoć stižu za ovakve ugroze spremnije liječničke brigade siromašne komunističke Kube iz čega je moguće izvući i sljedeća pitanja.

Koliko dugo ljudi i ekonomija mogu podnijeti globalnu karantenu? Može li ova pandemija biti okidač za globalno pomanjkanje prehrambenih proizvoda o čemu se već razglaba u naprednoj Švedskoj? Igraju li ovu igru bolje Xi Jinping i Putin, odnosno Trump koji za Uskrs planira Ameriku “otvoriti za biznis” jer “lijek ne smije biti gori od bolesti” i kontradiktorni Boris Johnson ili čelnici razjedinjenih država EU? Može li ova pandemija isključiti demokraciju i dovesti do totalitarizama nalik onome iz Orwellove distopijske “1984.”, a psihotični strah od korone ljude navesti na prihvaćanje takvih društava? Je li ovo reset ili shut down civilizacije?

Nemam odgovore na ova i slična pitanja, ali znam da već barem treći put živim “Zonu sumraka” Filma iz 1982. godine. Ovaj put još goru nego prije pa bi nam za godinu dana sadašnja izolacija mogla izgledati poput godišnjeg odmora, baš kao što nam staro Buldožerovo “novo vrijeme, isto sranje”, kakvo smo živjeli prije godinu dana, danas izgleda poput Gundulićeve “o divne, o drage, o slatke slobode”.

Jedan korak do svjetla

U “Zoni sumraka” Jura je 1982. godine pjevao kako je “samo jedan korak do svjetla/i samo jedan korak do sjenke”, no koji je korak pravi 2020. godine? Da to znamo, živjeli bismo u zoni komfora u kojoj je prilično izvjesna - relativna sigurnost. Ovako, živimo u zoni sumraka u kojoj je posve izvjesna - totalna neizvjesnost. Stoga, hitno uključite Strummerov “bullshit detector” ako ga imate. Jako će vam trebati.