Nova intendantica zagrebačkog HNK Iva Hraste Sočo mandat u Zagreb počinje dovođenjem jedne od najvećih svjetskih opernih zvijezda, poljskog tenora Piotra Beczałe, koji će ove nedjelje nastupiti na Opernom gala koncertu za otvaranje sezone pod ravnanjem maestra Ivana Repušića.
Beczała je trenutno na vrhuncu karijere, a za one koji možda nisu čuli za njega dovoljno je pogledati njegov raspored sezone na službenoj stranici - od Bečke državne opere, gdje je nastupao prošli tjedan kada smo s njim razgovarali telefonom, preko Teatra Real u Madridu do Meta u New Yorku.
Ovo nije vaš prvi posjet našoj zemlji...
- Pjevao sam već u Hrvatskoj na koncertima, no prvi put nastupam u HNK. Inače često dolazim u Hrvatsku na odmor. Puno godišnjih sam proveo tu. Ove godine nisam bio na odmoru u Hrvatskoj jer sam imao nastupe na Salzburškom festivalu.
Otvarate novu sezonu u zagrebačkom HNK. Kako je došlo do toga da se Zagreb našao na listi vaših nastupa ove godine?
- Prvi put nastupam u HNK i jako se radujem tome. Za moj nastup glavni je "krivac" Ivan Repušić. Mi se, inače, jako dobro poznajemo iz Münchena i Berlina, a prije nekoliko mjeseci razgovarali smo o mome nastupu u Zagrebu, kako da se on dogodi. Jako sam uzbuđen zbog koncerta u Zagrebu, imamo predivan program i mislim da je to važan koncert i za Ivana, jer bitno je nastupati u vlastitoj domovini, barem jednom godišnje.
Koja djela izvodite u Zagrebu?
- Pjevat ću svoj bazični repertoar posljednjih godina, Verdija, Puccinija, Mozarta, a pjevat ću i jednu hrvatsku ariju, "Zorko moja". Jako je lijep program i sretan sam da je Ivan okupio toliko dobrih pjevača. Nećemo izvoditi samo arije, nego i neke teme iz različitih opera.
Ariju iz opere "Porin" Vatroslava Lisinskog prvi put izvodite?
- Da, i baš se radujem. Bila je to Ivanova ideja nakon što sam ga pitao postoji li nešto iz hrvatskog repertoara što bih mogao pjevati.
Odakle vaša veza s maestrom?
- Upoznao sam ga u Münchenu, gdje je on šef orkestra, i ostali smo cijelo vrijeme u kontaktu. Jako cijenim njegov rad, on je jako važan i pametan čovjek. Stavio je neka hrvatska djela na međunarodni koncertni program, i to što on radi u Münchenu, jako je važno. Volio bih da su i poljski dirigenti toliko hrabri da izvode poljska djela u svijetu kao što to radi Repušić s hrvatskim.
Uz vas nastupaju i neke od hrvatskih zvijezda, Valentina Fijačko Kobić, Lana Kos, Domagoj Dorotić… Poznajete li neke od njih?
- Ne. Ali veselim se što ću ih upoznati 16. rujna na probi. Priznajem, "guglao" sam ih.
Konačno su svjetski teatri počeli raditi punom parom nakon teškog razdoblja pandemije. Kako ste vi proživjeli razdoblje?
- Bio sam u New Yorku kada je počela pandemija i onda sam otišao u Europu, u Poljsku gdje imam kuću. Moja je supruga ta dva mjeseca bila jako sretna jer je bilo kao da smo na odmoru, a to je jako rijetko u mom životu. No brzo se dogodilo da su se operne kuće opet otvorile i počeo sam dobivati pozive, ne toliko puno kao kada je normalna sezona. U New Yorku smo na primjer nakon što je izbio covid prvi održavali izvedbe uživo na društvenim mrežama. Taj je program bio nešto posebno. A zatim, kako su mjeseci prolazili, počeli smo se vraćati u normalu. Najveći je problem bio, kada su se otvorila kazališta, to što smo morali pjevati s maskama. To je stvarno ogroman problem za nas pjevače, prije svega zato što mi, kad pjevamo, trebamo više zraka, a s druge strane nema mimike. Bila je to prilično antiteatarska situacija, i to je bio veliki problem. Evo čak sam i prije nekoliko mjeseci morao pjevati na probi u Metropolitan operi s maskom. Ali što se može, moramo se držati pravila…
Je li vam postalo, s godinama, teško putovati?
- Meni je lakše utoliko što moja supruga putuje sa mnom. Slučajno neće doći u Zagreb zbog obveza u Poljskoj. Stvorili smo svagdje kuće i domove, u Beču, Zürichu, gdje službeno živim, i naravno u Poljskoj. To je kompliciran, ali je lijep život. Na visokom nivou i jako težak - jedan dan nastupaš, drugi dan moraš na aerodrom, pa na probu, pa opet na nastup. Kad ne putuješ, moraš se pripremiti za ulogu. Ali radim to 30 godina. Ove godine slavim 30. godišnjicu karijere i braka. Mogli bismo slaviti u Zagrebu.
Zadnjih mjeseci ruski umjetnici bili su na meti sankcija. Poznato je da ste prijatelj s Anom Netrebko…
- Tužno je sve to. Rusi su bili jako popularni u svijetu opere, bili su svagdje, a sada s ovom njihovom agresijom na Ukrajinu situacija je za njih jako teška. Razumijem problem nekoga tko ima međunarodnu karijeru a cijela mu je obitelj u Moskvi. No postoje za to neka pametna rješenja, kroz statemente i sl. Mnogi pjevači međutim nisu upleteni u političke procese, na primjer pjevao sam ovo ljeto u Salzburgu s Elenom Stikhinom u "Aidi", koja je Ruskinja. Ana Netrebko je pak ekstreman slučaj, mogla je u određenom trenutku nešto reći, ali nije. Onda je ipak dala neko očitovanje. Nismo više u kontaktu otkad je počeo rat. Žao mi je.
Veliki sam protivnik događaja u Ukrajini. Rođen sam u Poljskoj pod ruskom okupacijom, cijelo sam djetinjstvo proveo u komunizmu. Sjećam se toga. Sada mi se opet sve te mračne stvari vraćaju na neki način. Baš je teška situacija i nadam se da će se uz pomoć međunarodne politike, iako ne vjerujem previše politici, napokon okončati taj užas. Mi ne možemo ni zamisliti koliko je teška situacija u Ukrajini. Ruski režim radi veliku grešku.
Je li teško opstati na svjetskoj opernoj sceni u statusu zvijezde? Kakav je to svijet u smislu konkurencije, ima li prljavih igara?
- Da dođeš do ove razine, moraš puno raditi, ali i imati sreću. Najteže je međutim ostati na sceni tijekom godina. Na svakom nastupu moraš se iznova dokazati, što nije lako. Ali s tim se pritiskom moraš nositi cijeli svoj život. Naravno da postoji konkurencija, ali, iskreno, mi smo svi jako dobri kolege, svi mi pjevači i dirigenti na tom nekom nivou se poznajemo. Ja osobno ne osjećam konkurenciju i mislim da je dobro za operu da ima što više izvrsnih pjevača. Ima prostora za sve. Bio bih jako sretan da ima još više dobrih tenora ili soprana na tržištu. Konkurencija je dobra za biznis. Što se tiče pravih prijateljstava, ona su rijetka naprosto zato što nikada ne nastupamo zajedno, u opernim produkcijama najčešće ima mjesta samo za jednog tenora. Većina mojih prijatelja, zapravo, nema nikakve veze s operom.
Koji su vam najdraža djela koja volite izvoditi ili su vam izazov?
- Izvodio sam različite repertoare tijekom karijere. Godinama sam pjevao mozartovske uloge, pa prešao na lirski repertoar, na belkanto, Verdija, Puccinija, a sada sve više izvodim dramski repertoar. Moraš namjerno napraviti taj razvoj, korak po korak. Moraš pratiti svoj glas, kako se i on mijenja. Trenutno pjevam Don Josea u "Carmen", nedavno sam pjevao prvi put Radamesa u Salzburgu, ponovit ću ga i u Madridu. Zadržao sam te uloge na repertoaru i držim se tog smjera. Jako volim pjevati Verdija, on je Mozart za velike glasove. Nije kao Puccini, gdje imaš mnogo slobode; Verdi je jako precizan.
Postoji li neka uloga koju biste rado pjevali, a niste?
- Ima ih puno. Imam sreću da kad nešto želim pjevati to se i ostvari. Za nekoliko mjeseci prvi ću put nastupiti u "Turandot". Planiram pjevati više verizma ubuduće - opere kao što su" "Andrea Chenier" i "Manon Lescaut". Kod tenora svi govore o Otellu ili Tristanu. Tristana ne bih mogao pjevati, možda, tko zna, jednog dana Otella.
Je li točno da nikada niste zadovoljni svojim nastupom?
- Sretan sam kad ispadne dobro, ali istodobno nisam sretan jer znam da može biti bolje. I već nakon koncerta razmišljam o idućem, da budem bolji. To je filozofija koja je dobra za duh. Nije dobro da si zadovoljan svime što napraviš na pozornici. Nastojim rasti i razvijati se.q