'THE PROPHET SPEAKS'

Stari zanati i primijenjena umjetnost velikog irskog barda

Četvrti album Vana Morrisona u proteklih osamnaest mjeseci otkriva novu glazbeničku strast, pjevački zanos i radost života kakvi se od starog irskog mrguda nisu očekivali otkako je prije tri godine mrzovoljno puhnuo na tortu sa sedamdeset svjećica

Siječanjska albumska rupa blagodatno donosi malo mira i vremena da se i ovaj kroničar pozabavi starim majstorima poput Vana Morrisona (73) čija umjetnost izvođenja i skladanja već neko vrijeme spada u red rijetkih, gotovo izumirućih glazbenih zanata čije tajne poznaje i u praksi primjenjuje sve manje glazbenika i pjevača.

A ovo što čini “Van The Man”, od čijeg je legendarnog albuma “Astral Weeks” prošlo točno 50 godina, doista je i primijenjena umjetnost i vrhunski zanat.

Uz to, “The Prophet Speaks” (prosinac 2018) u posljednjih godinu i pol dana već je četvrti album na kojem irski bard - kao i na “Roll With The Punches” (rujan 2017), “Versatile” (prosinac 2017) i “You’re Driving Me Crazy” (travanj 2018) - oduševljavajućom lakoćom miješa obrade standarda i manje poznatih blues, soul, jazz, rhythm & blues i easy listening pjesama s novim, vlastitim skladbama. I pri tome briše i najmanju liniju razdvajanja između “Dimples” Johna Lee Hookera, “Laughin’ And Clownin’” Sama Cookea, “I Love The Life I Live” Willieja Dixona, “Gotta Get You Off My Mind” Solomona Burkea, “Gonna Send You Back From Where I Got You From” Eddieja Cleanhead Vinsona i “Live Is A Five Letter Word” Genea Bargea te autorskih skladbi poput “Love Is Hard Work”, “Spirit Will Provide”, “The Prophet Speaks”, “Got To Go Where The Love Is” i “Ain’t Gonna Moan No More” od kojih potonje dvije i naslovima sugeriraju da jedan od najvećih mrguda glazbene scene u poznim godinama donekle drugačije gleda na život.

Nisam čitao, ali nedavno je, kažu onih koji jesu, dao izuzetno zabavan i opušten intervju magazinu Mojo na što su se i najveći ateisti prekrižili. Da mu nije malo svoje ljekovite trave do Irske prešvercao stari teksaški prijatelj Willie Nelson čiji je tempo objavljivanja albuma u posljednjih godinu i pol dana čak i nadmašio?

Kako god, “Van The Man”, premda mu ni u primisli nisu avangardne intervencije u obrade ili modernije promišljanje vlastitog skladateljskog rukopisa, jer to je ionako načinio prije pola stoljeća, oduševljava snagom i tempom glasovnih izvedbi. I to bez obzira jesu li posrijedi teški blues, nokturalni jazz, nadahnuti gospel, elegantni soul ili hibridi između spomenutih žanrova. Kao i na prethodnom, “You’re Driving Me Crazy”, bitno mlađi filadelfijski orguljaš i trubač Joe DeFrancesco (47), gitarist Dan Wilson, bubnjar Michael Ode te kontrabasist i saksofonist Troy Roberts briljiraju sposobnošću da ama baš svaku skladbu ofarbaju kako treba i ostvare visoke artističke dosege. Nota bene, snimka je savršena, što dodatno pridonosi krasnom iskustvu preslušavanja najboljeg u nizu od četiri Vanova albuma u osamnaest mjeseci.

Podsjetnika radi, Morrison je u proteklih dvadeset godina, počevši od albuma “Back on Top” (1999), doživio renesansu usporedivu s onom Dylanovom, a “The Prophet Speaks” u ideji - na stranu na razlike u fahu i broju vlastitih skladbi - ima i dodirnih točaka s njegovim najupečatljivijim albumima iz ovog stoljeća, džeziranim “What’s Wrong With This Picture?” i kantrificiranim “Pay The Devil”. Već dugo nisam čuo tako sočan blues & jazz album.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 10:35