SUBJEKTIVAN IZBOR

45 NAJBOLJIH STRANIH ALBUMA Slatke muke slušatelja: sve je dostupno, što na kraju odabrati?

 
The National u Šibeniku
 Mladen Pobi / HANZA MEDIA

Dobar dio rečenoga u prologu za izbor domaćih albuma stoji i za inozemnu glazbenu scenu s nekoliko važnih distinkcija. I tamo se autori/izvođači žale da od streaminga ne vide značajniji novac s naslova “mehaničkih prava” s obzirom na to da i u svijetu naklade CD-a strmoglavo padaju. Razliku također pokušavaju nadoknaditi “malim pravima”, a ponajviše koncertima, što češćim i za što skuplju ulaznicu. Pojedini diskografi, pak, u konačnom zbroju počinju dobivati veći novac od streaminga - danas glavnog kanala za objavu, distribuciju i slušanje glazbe - nego od prodaje čvrstih nosača zvuka. No koliko je slatko slušatelju imati dostupno gotovo sve iz sadašnjosti i povijesti glazbe, toliko ga taj i takav izbor može sluditi.

Nema šanse da samo u tekućoj, ovogodišnjoj produkciji jedan čovjek objektivno sabere sve što se u inozemnoj glazbi doista zanimljivog objavilo. Taj bi posao i na ovome mjestu trebao obaviti veći broj ljudi, a ne samo jedan kritičar/kroničar. Stoga je popis ovogodišnjih “najboljih inozemnih izdanja” subjektivniji nego ranije, ali nitko vam ne brani da i sami istražujete. I to ne samo područje sve manje važnih top-lista, nego i često interesantnije zakutke glazbene produkcije. Danas je to lakše nego ikad, ali postavlja se pitanje koliko danas cijenimo glazbu kad je tako jeftina, odnosno što je u kvalitativnom smislu relevantno danas, a u odnosu na doba kad se slušatelj morao bitno više pomučiti, vremenski i financijski, da nabavi željeni album.

LCD Soundystem: American Dream

Podsjetnika radi, LCD Soundystem treći i do sada posljednji album “This Is Happening” objavio je u svibnju 2010. godine, mjesec dana prije ekstatičnog nastupa na INmusicu, a predstavljao je efektan spoj berlinske fazi Bowieja, Iggyja, Enoa, citiranja Talking Headsa, Kraftwerka i pionira “synth Britanije” s kraja 70-ih i početka 80-ih. Nešto je slično vrijedilo i za drugi “Sound of Silver” iz 2007. dok su dvije godine ranije, na konto istoimenog prvijenca LCD Soundsystema, etablirani magazini, portali i dnevni listovi Jamesa Murphyja nazivali spasiteljem dance glazbe kojem je tonski studio pomogao izgraditi kultni noise-rock producent Steve Albini. Hommage prošle godine preminulom Alanu Vegi iz njujorškog electro-punk dua Suicide, strukture kakve su ranih 80-ih koristili Orchestral Manoeuvres In The Dark, afrički korijeni Talking Headsa, snažno pulsirajući bas bjelačkog funka Materiala, neurotične gitare iz ključnih radova Gang Of Foura ili Roberta Frippa s Bowiejevih albuma iz kasnih 70-ih... sve se to prelama na “American Dream”. Nota bene, nakon što je “raspustio” LCD Soundsystem, izmoren turnejama i opravdanim prigovorima supruge da bi mogao umrijeti ako nastavi tim tempom, Murphy je ponovno krenuo u rad pod imenom LCD Soundsystema jer mu je to malo prije svoje smrti sugerirao Bowie koji ga je pozvao kao suradnika na posljednjem albumu “Blackstar”. Konačan rezultat comebacka LCD Soundsystema je album na kojem Murphy promišlja osobno stanje svijesti i kolektivni “američki san” koji se iznova pretvorio u noćnu moru. Velika i važna tema, maestralni hibrid elektronike i alternative sa sjecišta raznorodnih silnica kao što su to kasnih 70-ih bili disco i post-punk, synth-pop i punk, new wave i art-rock.

Public service broadcasting: Every Valley

U fokusu trećeg albuma PSB-a “Every Valley” također je jedna snažna tema; uspon i pad velškog rudarstva. Šire gledano, to je priča “o kolapsu industrije” i “napuštenim, zapostavljenim društvenim zajednicama diljem zapadnog svijeta”. Nastavno, glavni autor PSB-ovih pjesama J. Willgoose ističe da nije “protiv progresa” i da njegov bend nije “nostalgičan”, a što sugerira i postmodernistička struktura glazbe koja ide od krautrocka i elektro-pionirstva Kraftwerka preko no-wave buke Sonic Youtha, post-punka A Certian Ratia i alternativnog synth-popa British Electric Foundationa do suvremenog post-rocka i avangardne elektronike. Ono što PSB, prema Willgooseu, čini, a s time se nije teško složiti, jest “slavlje dosega čovječanstva, inovacija i oporavka, unatoč lošim izgledima”.

The National: Sleep Well Beast

The National danas predstavljaju perjanicu indie-rocka, poput R.E.M. nekoć, a potencijalno i onoga što se kasnih 70-ih nazivalo “adult oriented rock” koji je pokojni kolega i prijatelj Darko Glavan duhovito zvao “rockom za ugodno starenje”. Središnje tema albuma “Sleep Well Beast” doista ima veze sa starenjem, ali ne ugodnim nego s krizom srednjih godina koja je zakačila i brak Berningerovih. Da su se rastali, mogao je to biti još jedan od velikih albuma o bračnom brodolomu. No poanta je da su Matt i njegova supruga Carin, umjesto da se razvedu, krenuli spasiti svoj brak tako da su zajedno napisali dobar dio stihova za nove pjesme The Nationala. Uspjeli su pa se “Sleep Well Beast” doima i poput upozorenja da se nije pametno svaki put razvesti kad ljubav stegne škripac čemerne i neurotične svakodnevice.

Mount Eerie: A Crow Looked At Me

Malo nakon rođenja kćerkice, 2015. godine, supruga Phila Elveruma, kanadska kantautorica Genevieve Gosselin (35), saznaje da boluje od neoperabilnog raka gušterače i ubrzo umire. Pokušavajući se nositi s takvom boli, Phil posve sam, uz akustičnu gitaru, klavir, mikrofon i laptop snima neopisivo potresan, tužan i bolan album o oboljenju, pokušaju liječenja i smrti voljene supuruge, nešto poput dnevnika posljednje godine njezina i prvih tjedana života bez nje. Pouka je da iz smrti voljene ne želi i ne može ništa naučiti nego tek nastoji da proživi poricanje, prihvaćanje, pomirenje i žalovanje koje takva bolest i smrt utiskuju u oboljelu osobu i njene najbliže.

St. Vincent: Masseduction

To da istovremeno bude i štof za top-liste i neupitna umjetnica, i futuro i retro, i cool i pop, i otkačena i konvencionalna, najjače je oružje St. Vincent. Iznimno je dojmljiv način na koji u produkciji provjerenog Johna Congletona, također sklonog žanrovski raznolikim izvođačima u rasponu od Swansa preko Blondie do Nelly Furtado, stapa synth i dream-pop, glam i art-rock, new wave i post-punk, avangardniji materijal i potencijalne pop-hitove. U tome je čas Joni Mitchell, čas Kate Bush, čas Carole King, ali i bliska Bowieju i Byrneu.

The Weather Station: The Weather Station

Folk, psihodelični rock, razvedeni ritmovi, elegantni aranžmani, fino uklopljeni gudači, ali i oštre gitare, a ponad svega glas Tamare Lindmena koji podsjeća i na Joni Mitchell. Premda ispod taloga smeća s top-lista već godinama možete uživati u obilju pjesnički i skladateljski potkovanih kantautor(ic)a, istoimeni album The Weather Station iznimno je djelo čije pjesme možete čitati i poput kratkih ispovijedi o (ne)običnoj svakodnevici, ljubavi, obitelji, ekonomiji, politici... Lindemanova, uvjetno rečeno, u kanadskoj je glazbi ono što je u književnosti te zemlje Alice Munro.

The war od drugs: A Deeper Understanding

Adam Granduciel vokalno je blizak Dylanu iz sredine 70-ih, a gitaru svira pod izravnim utjecajem Neila Younga, ovaj put s manje sonicyouthovske bučnosti. Piše skladbe tečne poput onih Springsteena ili Pettyja, često s podjednakom sklonošću da autocestom odjezdi u nepoznato, čak i ako zna da je nemoguće pobjeći od sebe samog. No barem je moguće maknuti se od onoga što ga guši. Može to biti i i ljubav, a bijeg od jedne takve - nerealizirane ili propale, time i patničke i gubitničke - noseća je tema albuma, uvezana s adult-rockom Fleetwood Maca i power-popom Big Stara.

Protomartyr: Relatives In Descent

Netko je negdje napisao da se post-punk bend Protomartyr bavi i “psihogeografijom” Detroita koji se istodobno urušava, a u kojeg turisti dolaze perverzno gledati propadanje zgrada. Za takve, postapokaliptične teme “kulise” predstavlja podjednako oštra, nervozna, tjeskobna i mračna glazba. Treba uložiti napora da se u takvoj glazbi uživa, ali nagrada je više nego zadovoljavajuća jer Protomartyr na trećem službenom albumu “Relatives In Descent” slijedi crvenu nit Pere Ubua, The Falla, Wirea, Televisiona i Joy Divisiona.

Hurray for the Riff Raff: The Navigator

Sa 17 godina Alynda Segarra otišla je iz Bronxa švercati se teretnim vlakovima poput nekadašnjih lutalica pa se skrasila u New Orleansu, da bi se nedavno vratila u New York i uz pomoć engleskog producenta Paula Butlera kreirala šesti i najzanimljiviji album karijere. Priča o imaginarnoj imigrantici Naviti, folk-punk djevojci portorikanskog podrijetla u imaginarnom američkom gradu, ispričana u stilu Patti Smith ili Lucinde Williams, pa i Springsteena, krasan je primjer storytellinga s poučnom socio-političkom potkom.

The Afghan whigs: In Spades

Poetika Grega Dullija i dalje je puna žudnje za ljubavlju, ali i nastojanja za obračun s unutarnjim demonima poput teške depresije pa je “In Spades” (2017.) još jedan moćan album kultnog sastava s ruba grungea. Glazbenim svjetovima u rasponu od gothic do prog-rocka te od white-funka do post-punka Dullijeva družina brodi poput okorjelih mornara koji su iskusili razna mora i razne more u potrazi za tlom za koje još nisu sigurni je li pouzdano za sidrenje ili samo još jedna izmaštana obala puna čudovišta i utvara.

Tony Allen: The Source

Paradoksalno s obzirom na životnu dob, “The Source” je prvi punokrvni jazz album Tonyja Allena, prilično u svezi s važnim albumima njegovih uzora poput Arta Blakeyja i Maxa Roacha, ali i s ključnim djelima Johna Coltranea, Dizzyja Gillespieja, Charlesa Mingusa ili Waynea Shortera. Ipak, “The Source” nije album potekao iz samo jazz “izvora” nego i djelo na kojem podjednako snažno teče i struja iz onog drugog “izvora”; afro-beata u kojem se Allen kao glavni suradnik Fele Kutija etablirao kao jedan od rodonačelnika tog pokreta.

Valerie June: The Order of Time

Glas u rangu Eryke Badu i pokojne Amy Winehouse, pjesme kakvih se ne bi posramili ni Van Morrison ni Lucinda Williams, dreadlocksi gušći i jači nego u Boba Marleyja, s gitarom u rukama podsjeća i na Tracy Chapman i Rokiju Traore. Njezin četvrti album “The Order Of Time” realiziran je i uz vokalnu pomoć oca joj Emersona i braće Patricka i Jasona Hocketta na kojem se apalačijanski folk krasno otvara prema voluminoznosti soula, dubini bluesa, uznositosti gospela, širini americane, rustikalnosti bluegrassa, toplini countryja, slatkoći popa i ritmovima afro-beata.

Lorde: Melodrama

Na drugom albumu “Melodrama” Lorde radili su i maheri poput švedskog hitmejkera Maxa Martina koji je snažno pridonio uspjehu Britney Spears, Katy Perry, Taylor Swift i nizu drugih američkih pjevač(ic)a, no takav, produkcijski masivniji i bogatiji pristup nije pojeo mladu novozelandsku kantautoricu hrvatskih korijena. Ponajprije, zahvaljujući njenom satenskom glasu, a potom zbog stihova pametne i osjećajne autorice koja se ne žali zbog tereta slave nego kroz potragu za novom ljubavlju secira ostatke propale veze, uspješno izbjegavajući stupicu drugog albuma.

Lana Del Rey: Lust For Life

Na četvrtom i najboljem, retro-modernističkom dream-pop albumu u dosadašnjoj karijeri - uz tri sjajna dueta sa Stevie Nicks, Seanom Lennonom i Weekndom - Lana Del Rey vješto prepliće vlastitu intimu s niskom pop-kulturalnih referenci i inteligentnih društvenih opservacija. Ne samo da ima glas i stas, nego se ne srami ni psovati, što je za naše pop-pjevačice još i danas “no fly” zona. Nije slučajno ni što se mračni i tajnoviti duet (i album) zove “Lust For Life”, poput i pjesme (i albuma) Iggyja Popa iz 1977. godine.

Margo Price: All American Made

Debi “Midwest Farmer’s Daughter” Margo Price, 34-godišnje country kantautorice zvonkog glasa i provokativnog rukopisa, 2016. godine mi je promaknuo ispod radara, ali ne i ovogodišnji album za Third Man Records Jacka Whitea. Premda zaostaje za popularnošću Kacey Musgraves, Margo drži istaknuto mjesto kao nastavljačica tradicije Lorette Lynn prema čijem je albumu “Coal Miner’s Daughter” (1970.), ali i stoga što potječe iz farmerskog predjela Illinoisa, nazvala svoj prvijenac. U Nashvilleu je bila i konobarica, a sada joj na impresivnom country-rock, tex-mex i rhythm & blues, baroque-pop i girl-pop albumu gostuje i Willie Nelson.

Chris Stapleton: From A Room: Vol. 1/Vol. 2

Dugom kosom i bradom te načinom odijevanja Chris Stapleton sugerira da je uz Jameyja Johnsona i Sturgilla Simpsona na kursu country-odmetnika koji su ranih 70-ih svoj “štab” preselili u teksaški Austin. Premda je za razliku od uzora poput Waylona Jenningsa, Krisa Kristoffersona, Willieja Nelsona i Charlieja Danielsa ostao živjeti i raditi u Nashvilleu, Stapleton je istinski “outlaw” današnje country glazbe koju cijepi sa soulom. Riskantno stapanje jednog, izrazito bjelačkog i drugog, izrazito crnačkog glazbenog žanra prometnula ga je u danas vrlo popularnog i ponajboljeg country izvođača današnjice.

Curtis Harding: Face Your Fear

Danger Mouse je kao producent opet ubo velikog pjevača, ali hoće li Curtis Harding iz Atlante u Americi postati velik poput Michaela Kiwanuke u Velikoj Britaniji drugi je par rukava. Gotovo perfektno uvezuje arhivski rhythm & blues s garage-rockom koji je svirao sa sugrađaninom Coleom Alexandreom iz Black Lipsa i blues-rockom u stilu novijih albuma The Black Keysa (također u produkciji Danger Mousea). Nadodajte tome srodnost s pjevačima poput Black Joe Lewisa, Raphaela Saadiqa ili nedavno upokojenih Charlesa Bradleyja i Sharon Jones.

Robert Plant: Carry Fire

Robert Plant (69) tijekom 21. stoljeća ne zna za promašaj, a novi album bivšeg pjevača Led Zeppelina “Carry Fire” donosi arapskim ornamentima premreženu naslovnu skladbu, iščašeni rockabilly, ostavštinu engleskog folka s kojim se Plant bavio prije, za vrijeme i poslije Led Zeppelina, bluesa kojem je odavno sklon, americane s kojom koketira posljednjih 15-ak godina, psihodelične elektronske teksture, gothic i surf rock. Nepoderiva ikona rocka posljednjih 15 godina blista kao i u zlatno doba Led Zeppelina.

Father John Misty: Pure Comedy

Jedni kažu da je Misty šaljivdžija, drugi ga smatraju cinikom, treći sarkastičnim, no malo je kritičara koji se ne bi složili da je inteligentan, pismen i oboružan sve jačim, za klavirom skladanim melodijama s kojima uz relativno mekan glas u stilu Eltona Johna dopire do sve šire publike. Sudeći po sklonosti da ironiju uranja u pop-melodije, blizak je i Randyju Newmanu i Leonardu Cohenu. Usto, “Pure Comedy” se doima poput klasičnog dvostrukog albuma o (pomanjkanju) humanosti u kovitlacu digitalne revolucije, potencijalno zanimljiv i poklonicima Johna Granta.

King Krule: The Ooz

Jedan od trenutno perspektivnijih engleskih kantautora na trećem, najkvalitetnijem i najuspješnijem albumu “The Ooz” mućka koktele sačinjene od post-punka, duba, jazza, bossa nove, trip-hopa, gothica. Mračan, uvrnut i odvaljen album ipak je prohodan, svjež i prijemčiv, baš kao nekoć izdanja Tuxedo Moona, Clock DVA, The Pop Groupa ili Morphinea, a zanimljivo je da Krulea istodobno uspoređuju i s Billyjem Braggom i Joe Strummerom, ali i s Kanye Westom i Frankom Oceanom. Osobno bih prije potegao usporedbe s glazbom praoca rapa Gila Scotta-Herona i dub-pjesnika Lyntona Kwesija Johnsona.

21. OH SEES - Orc

22. GRIZZLY BEAR - Painted Ruins

23. CONOR OBERST - Salutations

24. RYAN ADAMS - Prisoner

25. THE XX - I See You

26. FOUR TET - New Energy

27. NOEL GALLAGHER’S HIGH FLYING BIRDS - Who Built The Moon?

28. FLEET FOXES - Crack-Up

29. MAVIS STAPLES - If All I Was Black

30. RHIANNON GIDDENS - Freedom Highway

31. MARC ALMOND - Shadows And Reflections

32. MARK EITZEL - Hey Mr. Ferryman

33. PAUL WELLER - A Kind Revolution

34. JASON ISBELL AND THE 400 UNIT - The Nashville Sound

35. FOO FIGHTERS - Concrete And Gold

36. DEPECHE MODE - Spirit

37. DALE WATSON & RAY BENSON - Dale & Ray

38. COURTNEY BARNETT & KURT VILE - Lotta Sea Lice

39. HISS GOLDEN MESSENGER - Hallelujah Anyhow

40. JUSTIN TOWNES EARLE - Kids In The Street

41. JEFF TWEEDY - Together At Last

42. JOAN SHELLEY - Joan Shelley

43. WAXAHATCHEE - Out In The Storm

44. KING GIZZARD AND THE LIZARD WIZARD - Flying Microtonal Banana

45. MOUNT KIMBIE - Love What Survives

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:26