Kralj talijanske opere Giuseppe Verdi unatoč popularnosti kod najšireg opernog auditorija od svog vremena do danas, doživljavao jer s mnogim svojim djelima neprilike s tadašnjom cenzurom kao i jedan neshvatljivi praizvedbeni krah s "Travijatom".
No najveća nepravda ostala je u koricama partitura dviju verzija opere "Simon Boccanegra" koja se nikad nije uspjela približiti slavnim majstorovim djelima i danas se ne pojavljuje često. Pamtim dvije splitske i jednu zagrebačku izvedbu u posljednjih nekoliko desetljeća pa je utoliko hvalevrijedan bio finale Zagrebačkog opernog festivala u subotu 21. rujna s ovim djelom u izvedbi Narodnog pozorišta iz Beograda.
Druga verzija priče o političkim sukobima Venecije i Đenove u 14. stoljeću u vremenu vladavine đenoveškog dužda plebejca Simonea Boccanegre nastala je iz pera Arriga Boita, Verdijeva libretista za njegove zadnje opere "Otello" i " Falstaff". Suradnja i razumijevanje dvojice majstora pokazala je posve novi skladateljski put kojim je Verdi zatvorio vrata svom klasičnom romantizmu uputivši se u dramske sfere izvan publici bliske melodike i popularnih arija pri čemu je Boito, i sam vrstan skladatelj i pisac, razumio da stari Verdi otvara vrata novom opernom dobu. No koliko im je Shakespeare u zadnje dvije opere poslužio kao idealan svevremenski predložak, toliko je zamršena i mračna drama Garcije Gutierreza odmogla usprkos plemenitoj osnovnoj ideji o uspostavi mira između puka i vlasti, koju podupire i neizbježna ljubavna priča. Kako bilo "Simon Boccanegra" nije privlačna ali je vrlo vrijedna opera.
I vrlo zahtjevna za interprete, soliste, zbor i orkestar, no rekla bih isto toliko i za scenske priređivače.
Izvedba beogradskih gostiju odlikovala se prvenstveno glazbenom sastavnicom pod vodstvom dirigenta Aleksandra Kojića, dovoljno dramska u snažnim istupima zvonkog zbora i discipliniranog orkestra. Na čelu protagonističke ekipe bila je iznimna Evgenija Jeremić Pokrajac, sopran koji osvaja glasovnom ljepotom i prvorazrednom vokalnom tehnikom brojnih detalja u fraziranju i emotivnoj dinamici. Njena vokalna pojavnost i toplina zasjenile su sve muške likove iako je i među njima bilo dobrih glasova s karakterom poput tenora Stefana Karanca i baritona Dragutina Matića u naslovnoj ulozi, uz korektne izvedbe Dragoljuba Bajića, Milana Obradovića i Stefana Pavlovića.
No tu pohvale prestaju zbog do zla boga staromodne a u ključnoj sceni Vijećnice i sukoba totalno nespretne režije Marija Pavla del Monaca. Gužvi bez smisla pridonijela je i nespretna glomazna scenografija tijekom cijele predstave. I dimilo se igrajući se magle pretjerano u scenama kraj mora što je omiljeni efekt mnogih redatelja kad se ne mogu domisliti drugačijeg ugođaja. Sve u svemu konvencionalni izgled predstave umnogome je oštetio njen glazbeni dojam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....