Pjesma "White Riot" The Clasha nije bio poziv bijelcima na pobunu protiv obojenog stanovništva Velike Britanije nego, posve suprotno, poziv bijelcima da ustanu protiv socijalne nepravde i rasizma po uzoru na bunt obojenog stanovništva kakvom je svjedočio na Notting Hill Carnivalu 1976. Iste godine britanski fotograf David "Red" Saunders s nekoliko kolegica i kolega začinje ideju zvanu Rock Against Racism, iziritiran rasističkom izjavom Erica Claptona o "prenapučenosti Britanije" i njegovom podrškom torijevskom (konzervativnom) političaru Enochu Powellu koji je u Birminghamu održao rasistički govor "Rivers Of Blood" o tome da se iz Britanije trebaju prognati imigranti iz nekadašnjih kolonija propalog imperija.
Saunders je u otvorenom pismu pitao Claptona kako može sipati takve gadosti s obzirom da svira derivat američkog crnačkog bluesa, u isto vrijeme David Bowie je trabunjao u Playboyu kako je Britanija spremna za fašističkog lidera, a Rod Stewart govorio kako imigrante treba poslati kućama.
200 koncerata
Saundersova je ideja bila da jednim koncertom upozori na porast rasizma u tadašnjem, prilično besperspektivnom britanskom društvu, nagriženom porastom nezaposlenosti, alijenacijom mladih, rezanjem socijalnih prava, trulom ekonomijom. Atmosfera je bila mračna, a sve nam to brojnim snimkama, pankerskom kolažnom tehnikom i izjavama sugovornika vjerodostojno predočuje vješta redateljica Rubika Shah u filmu "White Riot".
Valja reći da su neki od pankera, primjerice Sid Vicious i Sioxsie Sioux, koketirali s nacističkom ikonografijom, no Saundersova ideja o rocku protiv rasizma najbrže i najjače se ukorijenila baš među pankerima koji su istodobno slušali i reggae glazbu. Tom Robinson Band, The Mekons, Gang Of Four, Au Pairs, Misty In Roots i niz drugih britanskih punk i reggae izvođača okačio je logo Rock Against Racism, ukupno na 200 koncerata, no presudno je bilo kad su se u aktivizam RAR-a uključili bendovi poput 999 i The Clasha, a pogotovo Shama 69 koji su barem dio svoje skinheads publike odvratili od fašističke i rasističke retorike i izgreda koji su proizlazili iz toga.
Ipak, dio nezaposlene i besperspektivne omladine, posebice skinheadsa i nogometnih huligana, i dalje je podržavao profašističku i neonacističku stranku National Front koja je u to doba organizirala marševe kroz naselja s pretežito obojenim stanovništvom, nakon kojih je krenuo i val nasilja, uključujući i rasno motivirana ubojstva na ulicama velikih gradova. Rubika je sakupila oveći niz snimaka kojima prikazuje i kako policija otvoreno staje na stranu pristaša National Fronta, a konjima, štitovima i palicama nasrće na one koji su dolazili izraziti neslaganje s retorikom NF-a. Jedan od glavnih govornika NF-a Martin Webster, dokazuje snimkama Rubika, bio je jako omiljen i među policijskim glavešinama, a stranka je postajala sve popularnija.
Punk/ska crossover
Moj prijatelj, stari londonski panker koji je pratio The Clash na nekoliko desetaka njihovih koncerata i putopisni novinar Peterjon Cresswell - suradnik publikacija Time Out, Rough Guide i sličnih, a koji već četvrt stoljeća živi u Budimpešti - dočarava mi atmosferu iz Londona 1977. "Kulturološki crossover punka i reggaea pomogao je da RAR zadobije popularnost unutar punk pokreta, ponajviše zahvaljujući The Clashu na čijim su se koncertima u to doba dijelili bedževi i leci te organizacije. No, istodobno se u modu vraćaju skinheadsi koji vrše nasilje ispred klubova u kojima su nastupali punk i reggae bendovi. Presudan je bio okršaj u londonskom kvartu Lewishamu 1977. između pristaša National Fronta i antifašističkih prosvjednika koji je New Musical Express ekstenzivno popratio".
Cresswell smatra i da je RAR doprinio "punk/ska crossoveru i uspjehu bendova poput Specialsa, Selectera i Madnessa koji je ljeto 1979. učinio magičnim. Bio je to opet punk, kao 1977. godine", ali nadodaje i da su "marševi RAR-a i koncerti uglavnom bili poput propovijedanja obraćenima. Ipak, punk je svoj prosede uključio i ohrabrio antirasističke, antifašističke i feminističke stavove", a kakve rock do tada uglavnom nije izražavao, ako smijem dometnuti.
Rubika dojmljivo upućuje na nešto slično, dajući ovaj put više prostora pokretu Rock Against Racism koji je (u suradnji s Anti-Nazi Leaguom) kulminaciju doživio na koncertu u Victoria Parku, 30. travnja 1978. Povorka na čijem je kamionu svirao reggae sastav Misty In Roots krenula je s Trafalgar Squarea preko East Enda do Victoria Parka u Hackneyu u kojem su pred 100.000 ljudi nastupili X-Ray Spex, Tom Robinson Band, Steel Pulse i The Clash kojem se u pjesmi "White Riot" pridružio Jimmy Pursey, pjevač benda Sham 69. Koncem rujna 1978. RAR je pokrenuo još jednu povorku s koncertom u londonskom Brockwell Parku na kojem su nastupili Aswad, Elvis Costello i Stiff Little Fingers, a u narednim godinama još nekoliko u drugim britanskim gradovima na kojima su nastupali istaknuti punk, reggae, ska i new wave bendovi.
Politička snaga glazbe
"Bio sam i u Victoria Parku i u Brockwell Parku", piše mi PJ Creswell. "To mi je bio prvi marš pa sam se osjećao čudno, zajedno s frendovima iz škole, ali sve je odisalo jako dobrom vibrom. Tijekom povorke, za promjenu, policija je osiguravala nas, a park je već bio krcat kad smo stigli. Obožavao sam The Clash koji su si tim koncertom dignuli rejting, a X-Ray Spex su bili genijalni. Sham 69 su također bili jako bitni jer su jedini mogli preobratiti klince koji su već naginjali radikalnoj desnici". Na sličnim premisama počiva i film "White Riot".
Njime nas Rubika Shah vraća u vrijeme kad je popularna glazba, možda posljednji put, imala političku snagu i volju mijenjati društvo nabolje; doba kad su punk, reggae i ska glazbenici ustajali protiv rasizma, fašizma i neonacizma koji su oko sebe širili maliciozni lideri National Fronta. Ponekad i po cijenu razbijene glave. Na izborima 1979. NF nije prošao zahvaljujući i RAR-u, punku i reggaeu, ali i činjenici, pojašnjava Creswell, "da su torijevci imali sličnu, no ipak blažu agendu. Prejednostavno bi bilo povjerovati da su The Clash zaustavili rasizam i fašizam, no punk je doista promijenio moju generaciju".
Uzbudljiv Rubikin film "White Riot" završava riječima "National Front je poražen na izborima 1979. godine, ali borba ni izdaleka nije gotova". Točno, jer Europom i svijetom opet marširaju fašisti i rasisti, zamotani u celofan populista i suverenista. Poruke Orbana ili Kaczynskog o zaustavljanju i protjerivanju imigranata navlas su jednake porukama Webstera, a i u Hrvatskoj imamo takvih na izvoz. Zanimljivo je i kad u filmu spazite slogan "Put Britan First" National Fronta, tako prokleto sličan Trumpovom sloganu "America First".
Nažalost, danas nema glazbe poput punka, pokreta poput RAR-a i jake ujedinjene ljevice koja bi, zalažući se za prava onih koji žive od svog rada, efikasno zaustavila plimu neofašizma i rasizma čiji valovi rastu na hridima ekonomskih deprivacija i socijalnih neuroza. Baš zato je Rubikin "White Riot", o pokretu Rock Against Racism iz Velike Britanije kasnih 70-ih, bitan film i za Europu 2020. godine.