Johnny Cash bio je titan country, ali i svekolike američke glazbe koji je na pozornici i na snimkama ostavljao dojam Boga kojeg je, svjestan svojih ljudskih slabosti, bezgranično poštovao. Bogobojaznosti unatoč, Cash je zadobio i aureolu mitskog buntovnika i odmetnika, odmah na početku karijere, a pred kraj života na "American Recordings" izdanjima i umjetnika koji je uz pomoć Ricka Rubina doživio nevjerojatnu renesansu i oštri redizajn vlastite persone, usporediv s live albumima iz zatvora Folsom i San Quentin.
Kako je bunar neobjavljenih snimaka praktički poresušio, ma koliko njegova ostavština bila velika, sada su na red došli neuglazbljeni stihovi i poeme te pisma voljenoj June Carter koje je uglazbilo, otpjevalo i snimilo šaroliko društvo njegovih poklonika i učenika poput bluegrass primadone Alison Krauss, svestranog Elvisa Costella, bradatog i dugokosog outlawa Jameya Johnsona, mlade country zvijezde Kacey Musgraves i iskusnijeg Brada Paisleya, kćeri Rosanne Cash i pokćerke Carlene Carter, majstora americane The Jayhawksa, producenta T-Bone Burnetta, pomalo zaobravljene Jewel, rock kantautora Johna Mellencampa i nekolicine drugih, uključivši i pokojnog Chrisa Cornella.
Upravo me njegovo uglazbljivanje "You Never Knew My Mind", zlokobno i zloslutno, sasulo u prah emocijama moje je iscijedio iz svojih glasnica, ukazujući još jednom kakvog smo osjećajnog čovjeka i velikog pjevača izgubili kad je digao ruku na sebe, ne mogavši se više nositi s depresijom. Kao da je vratio Cashu ono što je taj velikan načinio s obradom pjesme "Rusty Cage" Cornellove velike grunge-rock grupe Soundgarden.
Ne samo da bolje od Cornella ne bi učinio ni Robert Plant, nego je nepodnošljivo teško slušati kako Chris pjeva stihove pjesme koja kao da govori i o tome da nitko, pa ni obitelj, nije znala što mu prolazi kroz glavu prije negoli se ubio. Cashovi stihovi pokazali su se podesnima i za čiutanja koja nisu striktno vezani uz country pa na "Forever Words" ima i folka, bluesa, bluegrassa, čak i jazza te koliko su sebe samih u njegovim riječima pronašli ili u te riječi utisnuli sebe same maestralno odabrani izvođači.
Primjerice, nabrušeni Mellencamp, prašnjavi T-Bone, gotovo simfonijski raspoložen Costello ili dame poput tugaljive Rosanne, nježne Jewel, graciozne Kacey, elegantne Alison ili melankolične Carlene dok komercijalni, no zapravo blaži teškaš Brad Paisley i manje popularni, ali daleko oštriji i buntovniji Jamey Johnson ukazuju koliki je stilski raspon countryja danas, čak i kad obrađuju stihove istog čovjeka.
Naravno, uvod je pripao, kao uz logorsku vatru, starim Cashovim pajdašima, Willieju Nelsonu i Krisu Kristoffersonu kojima je trebala nepuna minuta da postave scenu za još jedan veliki naklon svome prijatelju da bi u konačnici "Forever Words", premda djelo raznolikog društva kantautora, bio usporediv i s albumima "Mermaid Avenue" na kojima su Billy Bragg i Wilco uglazbili neuglazbljene stihove folk-velikana Woodyja Guthrieja. Time smo dobili i još jednu potvrde koliko je velik Cash bio i kao pjesnik, a ne samo pjevač, što se ponekad zaboravlja.