'HELLO, I'M JOHNNY CASH'

DRUGI POČETAK 'ČOVJEKA U CRNOM' U DVORANI KAZNIONICE FOLSOM Prije pedeset godina snimljen je jedan od najslavnijih albuma u povijesti glazbe

Johnny Cash
 Profimedia, Everett
Uoči snimanja albuma Johnny Cash je znao da je “ženidba” njegova hita “Folsom Prison Blues” i zatvorske publike zrela za uspjeh, no mnogi nisu smatrali da će taj album postići takav uspjeh. Ipak, “At Folsom Prison” je zasjeo na vrh top-lista, kasnije dosegnuo nakladu višu od tri milijuna primjeraka te otišao u legendu...

"Mislim da su zatvoreničke pjesme popularne jer većina nas živi u nekoj vrsti svog osobnog zatvora" (Johnny Cash)

"Hello, I’m Johnny Cash", nonšalantno je u mikrofon rekao pokojni titan country i svekolike američke glazbe pa zarolao “Folsom Prison Blues”, napisanu 1953. godine, kao da je posrijedi još jedan od njegovih uobičajenih koncerata, a ne nastup pred zatvorenicima zatvora Folsom, održan 13. siječnja 1968. godine. Zapravo, tog je dana Cash uz Tennessee Three, uskoro mu suprugu June Carter i “suborca” Carla Perkinsa sa Sun Recordsa u kalifornijskom Folsom State Prisonu održao dva nastupa; jedan ujutro s početkom u 9.40 sati i drugi u podne i 40 minuta, kako bi bio siguran da će snimljeni materijal biti dovoljno dobar za live album.

Bio je to genijalan potez tada teškog ovisnika o amfetaminima koji će zbog posjedovanja istih 1967. godine nakratko završiti u pritvoru, da bi malo nakon koncerata u Folsomu doživio duhovnu epifaniju u spilji Nickajack Cave, očistio se od narkotika, oženio June Carter i nakon kraće krize karijeru, ponajviše zahvaljujući albumu “At Folsom Prison” objavljenom u svibnju 1968. godine, ponovo upravio ka vrhu. “Bio je to moj novi početak”, rekao je 1973. u intervjuu magazinu Rolling Stone, a da bi uopće došlo do snimanja u zatvoru Folsom uvelike je bio zaslužan glasoviti (Dylanov) producent Bob Johnston koji je odmah prigrlio tu ideju te je uspio progurati kroz uredničke i direktorske odbore Columbia Recordsa.

Bogati ne idu u zatvor

Za “Čovjeka u crnom” koji se zalagao za prava obespravljenih, poniženih i uvrijeđenih, gotovo da i nije bilo ništa logičnije nego prvi live album u karijeri otići snimiti u zatvor umjesto u neku od prestižnih američkih koncertnih dvorana. Naime, Cash je kao predani kršćanin snažno vjerovao u pročišćenje i iskupljenje pa tako i zatvorenika osuđenih na robiju zbog grijeha poput pljački i razbojstava, ranjavanja i silovanja, pa i ubojstava. Uostalom, često je u svojim pjesmama pjevao o nasilju, balansirajući na crti između dobra i zla koji postoje u svakom čovjeku, kao u vestern filmovima. Cash je uvijek bio na strani pravde i siromašnih, no imao je razumijevanja i za one koji su se našli s druge strane zakona, relativno često i zbog životnih i društvenih okolnosti u kojima su se našli, a ne samo zbog “karakterne crte”.

Michael Streissguth, autor knjige “Johnny Cash: the Biography” prije tri godine je o tome rekao i ovo: “Da citiram Merlea Haggarda, ‘bogataši ne idu u zatvor’, a Cash je to dobro znao. Shvaćao je da je i sam mogao završiti kao zatvorenik”, a na odluku da ode svirati zatvorenicima odlučio se “jer je bio osoba koja je osjećala da je dužnost kršćanina pomagati drugima. Uvidio je da nastup u zatvoru donosi zatvorenicima tračak svjetla, tračak nade”. Oni koji malo dublje prate karijeru Johnyja Casha, znaju da je takve koncerte održavao i desetak godina prije snimanja albuma u Folsomu, s čime je vrlo lako pobiti tezu kako je to bio tek marketinški trik najveće country zvijezde i najveće američke diskografske kuće. Naime, Cash je prvi put u zatvoru nastupio 1. siječnja 1958. godine, ali ne u Folsomu nego u San Quentinu u kojem će 24. veljače 1969. godine također snimiti live album, podjednako legendarni i uspješni “At San Quentin”.

Izveden na pravi put

Koliko je Cash “koji zatvorenicima donosi tračak nade” bio u pravu kad je svirao u Folsomu, a prije i poslije toga u San Quentinu, potvrdio je i Merle Haggard, jedan od najvećih country kantautora i izvođača te Cashov vrlo dobar prijatelj i kolega s kojim je nebrojeno puta nastupao pa i snimio niz dueta. Neki će reći da je posrijedi mit, no zaista nije. Haggard je kao zatvorenik gledao i slušao Casha u San Quentinu, ali ne na njegovu prvom koncertu u tom zatvoru, 1. siječnja 1958. godine, jer je tada još bio u lokalnom zatvoru u Bakersfieldu zbog pljačke jednog tamošnjeg “roadhousea”. Dakle, Haggard je u to doba još čekao premještaj u San Quentin, no Casha je doista vidio uživo na nastupima za Novu godinu 1959. i 1960., nakon kojeg ubrzo izlazi iz San Quentina i po uzoru na Casha pokreće karijeru country kantautora. Haggard je već tada bio izvrstan gitarist, kako sam kaže, “među pet najboljih u San Quentinu”, ali tek su ga ti koncerti osokolili da se i sam upusti u rabotu nalik Cashovoj, umjesto da nastavi s krađom automobila i pljačkama kalifornijskih cestovnih barova.

U kolovozu 1969. godine na “Johhny Cash Showu” televizije ABC, Cash je nagovorio Haggarda da prvi put javno progovori o burnoj prošlosti sitnog kriminalca i zatvorskim danima, baš kao u autobiografskoj pjesmi “Mama Tried”. Cash je tada spomenuo San Quentin, a Haggard rekao da je “čudno što to spominje”. Cash ga je upitao “zašto?”, a Haggard je odgovorio “jer sam te tamo prvi put vidio kako izvodiš svoje pjesme”. “Ne sjećam se da me je vidio na tom koncertu”, aludirao je Cash na to kao da su tamo dijelili pozornicu. “Bio sam u publici, Johnny”, ležerno mu je odvratio Merle. Dakako, to je bio i TV skeč, no Haggarda je doista transformirao Cashov nastup u San Quentinu. Da je Hag bio jedan jedini koji se od kriminala okrenuo nečem smislenijem, Cashova misija je bila ispunjena, a poanta nastupa u zatvoru jasna.

Svatko zavređuje nadu, oprost i drugu šansu, a u sličnom svjetlu može se promatrati i country-dometnik David Allan Coe koji je prije nego što je pokrenuo glazbenu karijeru, jednu od najluđih u svijetu country glazbe kojoj pojam divljih i pustopašnih karijera nije nimalo stran, dvadesetak godina proveo po domovima za maloljetnike i kaznionicama iz kojih napokon izlazi 1967. godine. Navodno je u zatvoru Ohio Penitentiary ubio čovjeka, no očito mu to nije i dokazano jer ne bi iz njega izašao nakon samo tri godine kazne. Desetak godina kasnije u istom zatvoru će se naći i country-dometnik Johnny Paycheck koji je veliki hit ostvario baš s pjesmom Davida Allana Coea “Take This Job And Shove It”, a koju su kasnije obradili i Dead Kennedys. Paycheck je pucao u glavu nekim tipu u jednom baru jer ga je odgurnuo, no srećom ga je samo okrznuo pa je nakon 22 mjeseca izdržane kazne od predviđenih devet i pol godina robije dobio pomilovanje guvernera. Usput, Haggarda je u potpunosti od svih prijašnjih zločina 1972. godine pomilovao Ronald Reagan, tada guverner Californije, a kasnije budući predsjednik SAD-a.

Doživljaj života

Haggard, Coe i Paycheck dobili su i iskoristili tu drugu šansu, vjerojatno i niz drugih bitno manje znanih zatvorenika, pa i oni koji su gledali i slušali Casha uživo u San Quentinu i Folsom Prisonu, no postoji i još jedan, mnogo više glazbeno-scenski nego duhovno-društveni razlog zašto se Cash desetak godina nakon nastupa po San Quentinu odlučio na snimanje live albuma “At Folsom Prison” (1968.), a potom i “At San Quentin” (1969.). Na snimanje potonjeg live albuma i s posve drugačijim repertoarom odlučio se ponukan uspjehom prvog koncertnog albuma. Sa snimanja albuma i TV koncerta “At San Quentin” potječe i legendarna fotografija furioznog Casha s uzdignutim srednjim prstom, nastala sedam-osam godina prije nego što će takav gard postati simbol punka. Taj razlog zove se naelektriziranost publike, odnosno zatvorenika od kojih su mnogi bili poklonici Johnnyja Casha i živjeli životom koji je nadilazio i opise nasilja u pjesmama poput “Folsom Prison Blues”, “Delia’s Gone”, “Orleans Parish Prison”, “Cocaine Blues”, “The Long Black Veil”, “Don’t Take Your Guns to Town”, “Highway Patrolman” ili crnohumorne “A Boy Named Sue”, prvi put snimljene u okviru nastupa za live album “At San Quentin”.

Kasnije će uvelike slične pjesme pa i obrade nekih Cashovih izvedbi za dio svog repertoara usvojiti Nick Cave i niz drugih izvođača, kao što valja reći da su pjesme o ubojstvima i zatvoreničke pjesme često bile motiv niza country i folk i blues skladbi i prije Cashovih zatvorskih koncerata. To je već muzikološka priča, no u realnom životu mnogim je zatvorenicima nastup Casha u Folsomu ili San Quentinu bio jedan od najvažnijih doživljaja i najvećih kulturoloških događaja, ne samo dok su bili u zatvoru nego i prije ili poslije njega. Gotovo da čovjek požali što u to doba nije služio kaznu zatvora u Folsomu ili San Quentinu. “Već nakon prvih nastupa po zatvorima tijekom druge polovice 50-ih, Cash je shvatio da su zatvorenici naelektrizirani i da sjajno korespondiraju s njime i njegovim pjesmama. Bili su entuzijastični i osjećao se dobrodošlim. Uoči snimanja albuma znao je da je ‘ženidba’ njegova hita ‘Folsom Prison Blues’ i zatvorske publike zrela za uspjeh. Znao je da će biti vrlo zabavno, iako velik broj ljudi oko njega nisu smatrali da će taj album postići takav uspjeh”, kaže Michael Sreissguth.

No, Cash je bio u pravu. “At Folsom Prison” je zasjeo na vrh top lista, ponovo pokrenuo njegovu karijeru, kasnije dosegnuo i nakladu višu od tri milijuna primjeraka, a navlas isto zbilo se i s albumom “At San Quentin” s kojeg je hit “A Boy Named Sue” tri tjedna bio na broju 2 američke top liste singlova, tik do broja 1, “Honky Tonk Women” The Rolling Stonesa. Upravo je tadašnja rock-publika, baš kao i sredinom 90-ih u doba Cashove druge, “American Recordings” renesanse pod producentskom palicom Ricka Rubina, bila presudna za uspjeh albuma “At Folsom Prison”, a ubrzo i “At San Quentin” koje je najuputnije slušati, promatrati i procjenjivati “u paketu” jer su i pozadina i povijest koji su doveli do tih albuma neodvojivi.

A ta procjena, pedesetak godina poslije i dalje je ista kao i kasnih 60-ih kad su “At Folsom Prison” (1986.), a potom i “A San Quentin” (1969.) bili objavljeni. Prvo, Cash je za oba albuma pomno odabrao skladbe koje su najviše govorili zatvorenicima i o sudbinama i životima prijestupnika i kriminalaca. Uglavnom su to pjesme o ubojstvima i zatvorima, zločinu i kazni, grijehu i iskupljenju, ali da ne bi zatvorenička, potom i najšira publika pomislila kako je i on jedan od njih, Cash te balade o nasilju razbija humorom i šalama, praveći jasnu razliku između fikcije i frakcije. Barem to tako zvuči na “At Folsom Prison”, no na “divljijem” “At San Quentin” ta je granica manje jasna. Tu se već čini kako je Cash “kao kod kuće”, jedan od onih kojima pjeva, više nalik sudioniku u zločinu ili barem gnjevnom (bivšem) ovisniku o amfetaminima nego propovjedniku koji donosi oprost. Raspizdila ga je i TV ekipa koja je snimala koncert pa su neke pjesme na albumu cenzurirane kako bi se prekrile psovke, a svirka je bila brža i razuzdanija jer je Cash morao načiniti neke promjene u bendu nakon smrti gitarista Luthera Perkinsa koji nije bio u srodstvu s Carlom Perkinsom, prisutnom na sceni i u San Quentinu i u Folsom Prisonu.

Potpuni uvid u narav i sadržaj, sličnosti i razlike tih dvaju albuma pružaju reizdanja Legacyja, proširena s jednostrukog LP-a na dvostruki CD, niz intervjua objavljenih tijekom minulih desetljeća, dijelovi biografskih knjiga o Cashu te relativno solidni dokumentarac “Johnny Cash At Folsom Prion” (2008.) Bestora Crama, a u pripremi je i ambiciozniji film Thoma Zimnyja koji je snimio dosta cijenjen “Elvis Presley: The Searcher” i nekoliko dokumentaraca o Bruceu Springsteenu, uključivši i “The Promise: The Making Of Darkness On The Edge Of Town” i “The Ties That Bind”. Očito, legenda o zatvorskim nastupima i albumima Johnnyja Casha živi i danas, podjednako atraktivna, genijalna i sumanuta kao i prije pola stoljeća kad je s “At Folsom Prison” i “At San Quentin” na neki način “postavljena pozornica” za veći interes rock-publike spram country glazbe.

Zločinci i buntovnici

Cashovi antologijski i epohalni live albumi iz Folsoma i San Quentina, uz istodobno koketiranje s countryjem The Byrdsa, Dylana, Parsonsa, Grateful Deada i Stonesa, bili su presudni za uspon outlaw-countryja kao dominantne snage country glazbe u 70-im godina prošlog stoljeća, što će ubrzo potvrditi niz sjajnih i tiražnih albuma, “nešvilskih azilanta u teksaškom Austinu”; Willijea Nelsona, Waylona Jenninsga, Krisa Kristoffersona i Merlea Haggarda, a ubrzo i Guya Clarka, Jerryja Jeff Walkera, Jessi Colter, Tompalla Glasera,[7] Davida Allana Coea, Johnnyja Paychecka, Hanka Williamsa Jr., Charlieja Danielsa, Leona Russella, Townesa Van Zandta, Michaela Martina Murpheyja, Billyja Joea Shavera, The Flatlandersa, Garyja Stewarta i na koncu Stevea Earlea. Posljednji se ženio sedam puta sa šest žena te jedno vrijeme također proveo u zatvoru, uglavnom zbog posjedovanja heroina, kokaina i oružja, da bi na koncu postao jedan od najznačajnijih i sociopolitički najaktivnijih američkih kantautora koji se često obrušava na desne ekstremiste i rasiste, pobornike američkih “naftnih” i inih ratova po Bliskom i Srednjem istoku, zagovornike smrtne kazne i zabrane pobačaja te na niz drugih mrzitelja čije su “društvene aktivnosti” potencijalno opasnije i dugoročno štetnije od niza “kriminalnih djela” zatvorenika kojima je Johnny Cash pjevao u San Quentinu i Folsom Prisonu. Odmetnici i zatvorenici, baš kao u Cashovim pjesmama, nisu uvijek i jedino zločinci nego i buntovnici protiv nepravde. Tradicija je to koja seže duboko u američku, ali ne i samo njenu povijest, a toga se valja sjetiti i pri svakom novom susretu s Cashovim zapisima iz Folsom Prisona i San Quentina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. lipanj 2022 13:56