PIŠE SAŠA DRACH Jesmo li prošle srijede slušali najbolji big bend na svijetu?

Kad je Christian McBride krajem siječnja dobio Grammy za album Bringin’ It, već je odavna bila dogovorena njegova proljetna europska turneja. Nevjerojatno, ali znalo se i da će s tim svojim veličanstvenim orkestrom doći i u Hrvatsku. Davor Hrvoj dogovarao je McBrideov big bend za svoj ciklus Jazz.hr odmah nakon što je album izdan, još jesenas. Međutim, u toku zime počela se konkretizirati ideja o novom jazz festivalu u Puli. Dražen Kokanović, jazz promotor koji je vodio nekoliko festivala u Zagrebu i Rovinju, sada je s glavnom producenticom, Ivanom Šoljan i stručnim suradnikom, odvjetnikom Zoranom Markovićem, pokretao Backstage Festival. Bilo je jasno da bi bilo sjajno festival otvoriti McBrideom i Hrvoj je prepustio već dogovoreni koncert za Zagreb da ode u Pulu.

Velike jazz zvijezde, iskreno, rijetko stižu u naše krajeve, no Christian McBride ovdje je poznat. Dva puta ga je u Zagreb i jednom u Rovinj već doveo Kokanović. Ipak, dolazak s big bendom je drugačija priča. Ta, to je dvadesetak ljudi koje treba smjestiti, hraniti i – platiti. I to ne bilo kojih dvadesetak ljudi.

Naime, big bend Christiana McBridea, godinama najboljeg jazz basista na svijetu, taj njegov big band uživa doista povlašteni status. McBride je snimio na desetke albuma, i svojih, i u pratnji zvijezda kao što su Chick Corea, Jack DeJohnette, Wynton Marsalis, McCoy Tyner itd. Ipak, s big bandom se okušao tek 2011. i odmah tim albumom, The Good Feeling osvojio Grammy u kategoriji velikog jazz ansambla. A onda je, nakon pauze od šest godina, napravio s big bandom album, Bringin’ It i, evo, ponovo osvojio Grammy.

Goran Šebelić / CROPIX

Ima li, dakle, Christian McBride najbolji big bend na svijetu? Možda i nema, ali nakon koncerta prošle srijede u Istarskom narodnom kazalištu, ne vjerujem da ćemo tako skoro, ako i uopće, imati prilike čuti nešto bolje.

Mi u Hrvatskoj imamo sreću da postoji Jazz orkestar Hrvatske radio televizije, big bend zavidne tradicije i sjajnih muzičara. To je vrlo dobar, često i zaista odličan, sjajan bend, ali tu je teško i nezahvalno raditi usporedbe. Nije da netko od naših dečki ne bi mogao svirati i u McBrideovom bendu, bi, ali, čini se da bi tamo ipak bio strano tijelo.

Goran Šebelić / CROPIX

Kakav je to bend i kakve su njihove mogućnosti teško je opisati. Imali smo prilike provesti dan s njima, razgovarali s mnogima, od McBridea, nadalje, sa vođama sekcija, s njegovom ženom Melissom... Svi su oni super pozitivci, veseli, raspoloženi, baš im je drago da, evo, razgovaraju s nama, nije im teško ni snimati, doći će i pred kameru i dati izjave za novine... A noć prije su stigli u Pulu u pola dva, nakon što im je prijem otkazao aerodrom u Veneciji (radi štrajka), pa su iz Krakowa, gdje su svirali dan ranije, morali prvo za Varšavu, pa za Zagreb, pa tek onda onda busom do Pule.

Turneja po Europi im traje već desetak dana, Francuska, Njemačka, Poljska, a poslije Pule idu u Češku, pa u Beč, pa opet Njemačka i onda, dva tjedna kasnije, kako nastavljaju po Americi, pa tako i u šestom i u sedmom i u osmom mjesecu... Umorni? Premoreni, dakako. Izluđeni? Također, ali sve to nestaje kad se popnu na pozornicu. Dopodne su šetali po Puli, amfiteatar i sve to, no McBride svira u Puli drugi put. Bio je tu prije desetak godina, u triju Pata Methenyja, s Antoniom Sanchesom koji tada još nije bio najbolji svjetski bubnjar. Niti je McBride tada još bio najbolji svjetski basist. Nepogrešivi Methenyjev njuh, rekli bismo. Tvrde očevici da je to bio jedan od najboljih koncerata jazza u Puli svih vremena. Možda do jučer, usudili bismo se dodati.

Međutim, ja sam, pak, McBridea čuo s njegovim trijom u Rovinju, a onda i u Zagrebu, kad je isti trio nastupio i sa Jazz orkestrom HRT-a. I to je bilo jako dobro, koncert je i snimljen, tako da smo ga mogli i osvježiti. Dio tog zagrebačkog programa sada je svirao i američki big band u Puli, pa da se moglo vidjeti razlike u izvedbi. Nezgodne su te usporedbe. Slična se razlika, recimo, vidjela jako dobro kad je hrabri Vjeko Crljen, inače naš odličan jazz basist, prije mjesec dana, stao uz briljantnu svjetsku jazz zvijezdu u usponu, mladu kontrabasisticu Lindu Oh, na njenoj radionici na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, kad su zasvirali u duetu. Kako bismo rekli, to je bilo nevjerojatno. Tek tako se jasno vide razlike i u tehnici i u muzikalnosti i uopće u svukupnom pristupu. Podsjetilo me sve to na svojedobne odlaske Kukoča i Dražena Petrovića u NBA. Kao tada najboljim europskim košarkašima, trebalo im je da se probiju u prve petorke američkih klubova.

Goran Šebelić / CROPIX

U razgovorima s vođama sekcija McBrideovog big benda, ili s najstarijim članom benda, trombonistom Douglasom Purvianceom, (taj je svirao još u Stan Kentonovu bendu, pa s Thad Jones & Mel Lewis big bendom, Gillespiejem, itd...), vidilo se koliko je njima važna tradicija velikih jazz orkestara.

Vođu sekcije saksofona, Toda Bashorea koji je svirao ranije tko zna više sa kime, pitali smo je li tada ranije imao prilike što naučiti, u tom nekom velikom bendu, neke visine i slično. A on odgovori, “Znate, ako imate problem s visokim tonovima, onda ne možete svirati u takvom sastavu”. Ili, kad smo pitali vođu sekcije trombonista, kako u orkestru određuju kad će koji solo. “Gledajte”, rekao je, “Christian pazi da svi sviramo podjednako, on na to pazi, ne mi.” Ili kad smo jednog, mislim vođu sekcije trubača, Franka Greenea pitali za vježbanje. Da li vježbaju po sekcijama, ili više zajedno ili uopće, kako se pripremaju. Ovaj je odgovorio, “Znate, mi vam baš ne vježbamo puno. Ja im kažem što i kako i oni tako odsviraju. Oni su vam jako dobri, znate.”

Inače u ovom big bendu Christiana McBridea je i šest bijelaca i jedna žena, zapravo sićušna ženskica, crnkinja, Gabrielle Garo, na saksofonu, koja je naravno odsvirala i jedan vrlo različit, vrlo osoban solo. Pitao sam se kako li ta preživljava u tom big bendu? Dobro, tu je i ton majstorica, ona što sjedi za ton pultom na koncertu, isto crna, stokilašica, ali i McBrideova žena, koja je otpjevala nekoliko skladbi na koncertu.

Goran Šebelić / CROPIX

Važno je reći da ta Melissa Walker, McBrideova žena, inače vodi s njime ozbiljnu školu. “Kroz naše programe prođe par tisuća učenika godišnje”, govori. “Mi imamo non-profit organizaciju koja okuplja klince, ali ne samo da bi svirali jazz, da bi postali muzičari”, kaže. “Takvih bude malo. Mi više odgajamo buduću publiku!” Dakle, jedan je to drugi svijet, koji smo imali prilike osjetiti, provesti s tim alienima neko vrlo dragocjeno vrijeme. Valjda zato sve to skupa i ima smisla.

Valja reći i da McBride, kad snima te svoje Grammy albume, ima jaču ekipu svirača u bendu. U ovom bendu za turneju su standardni bigbendaši, bez i jednog izrazitog soliste, nekog individualca na razini svjetskih zvijezda (u koje se ubraja sam McBride, ta on je svako malo na naslovnici DownBeata i godinama je po anketama najbolji svjetski basist). Ovo što smo mi čuli su bili zapravo, 'samo' jako dobri, izvanredni studijski muzičari, koji su u stanju odsvirati što god kome padne na pamet, i to savršeno, u stanju su se prilagoditi svakom big bendu, svakom lideru, svakom stilu, svakom zahtjevu. No u takvom je bendu moguće i da bubnjar, Quincy Phillips, svira i žonglira palicama ili da pak, iznenada on i basist jedan drugom počnu svirati kontra ritam.

Goran Šebelić / CROPIX

Istarsko narodno kazalište bilo je gotovo dupkom puno, dakle, oko šesto ljudi je u Puli, gradu s pedeset tisuća stanovnika, došlo čuti veliki bend, a među njima i valjda cijeli pulski big bend. Bio je to veliki koncert, koji je na pravi način otvorio novi, Backstage festival. Nakon ovacija, bend se vratio na bis i tako je koncert trajao gotovo pa puna dva sata, predivne, lude, nesputane glazbe, McBrideovih skladbi i standarda, koncert koji će Pula pamtiti.