PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Umjesto muzeja voštanih figura, ponovo aktivan bend

Među najtraženijim vinilnim LP izdanjima, objavljenima u povodu nedavnog Record Store Daya, bio je i povratnički album “Indie Cindy” Pixiesa, njihov prvi još od “Trompe Le Monde” iz 1991. godine.

Premda su odigrali jednu od ključnih uloga u pretvorbi undergrounda 80-ih u komercijalni alter-rock 90-ih, otvorivši put Nirvani i mnogim drugim bendovima, Pixies su 1993. godinu dočekali kao slabo traženi sastav čiji je posljednji album čak i uvijek mu sklona kritika dočekala ravnodušno pa i na nož. 2004. godine uslijedio je povratak na pozornice i desetak godina Pixies su djelovali po načelima nostalgije i na konto stare slave.

Kako je “rock minulih vremena” u međuvremenu postao jedna od najtraženijih “roba” na koncertnom tržištu, tako su i Pixies počeli svirati pred istim pa i većim brojem poklonika neko koncem 80-ih i početkom 90-ih. Tako su i ovdašnji povratnički koncerti Pixiesa, prvo na ljubljanskim Križankama, a potom i zagrebačkoj Šalati prizvali višekratno veću publiku nego što su je dotični heroji i avangardisti okupili 1989. godine u Kulušiću. Te večeri, doduše, kultni zagrebački rock klub pucao je po šavovima, ali teško da su Pixies u Zagrebu tada mogli okupiti više od 2000 ljudi. Ipak, tada smo imali osjećaj da nam u Zagreb dolaze bogovi, dok nam se na Šalati, iako je koncert bio solidan, ako ne i bolji, činilo kao da smo se zatekli pred freskom koja pokušava oslikati njihovo “spuštanje na Zemlju”.

Stoga je objavljivanje napokon novog albuma Pixiesa, premda sačinjenog od pjesama s tri EP-a, objavljena od jeseni prošle do proljeća ove godine, više nego dobrodošlo.

Premda je EP 1 bio tek polovičan, za razliku od sjajnih singlova Kim Deal koje je objavila nakon odlaska iz grupe, Pixies su nešto bolji dojam ostavili s naredna dva EP-a. Iste pjesme, sada okupljene na jednom albumu, funkcioniraju čak i bolje nego na tri rascjepkana “proširena” singla. U tome se zapravo i krije čar albuma kao formata pa se komotno može kostatirati da “Indie Cindy” djeluje čak i jače nego “Trompe El Monde”, odnosno da iste pjesme jednu domenziju imaju na (proširenim) singlovima, a posve drugu u okviru albuma.

Unatoč odlasku Kim Deal, koju je nakratko zamijenila Kim Shattuck iz The Muffsa, a potom Paz Lenchantin iz Zwana, Pixies su uspjeli očuvati dosta od fascinantne dinamike koja ih je krasila u vrijeme njihovih izuzetno važnih djela. Izmjenjivanje perfektnih pop melodija s eksplozijama distorziranih gitara i naglim zaokretima u neočekivanom smjeru te stapanje stilova u rasponu od surf-rocka i garage-punka 60-ih do underground rock estetike 80-ih.

Ono što nedostaje nije toliko problem benda - mada Frank Black nije više lud kao prije, a i tekstovi mu nisu toliko začudni kao nekoć - koliko činjenice da su se promijenila vremena. Pixies, naime, više nisu pomaknut, avangardan i ekstraordinaran nego tek solidno uhodan, dobro nam poznati, veteranski indie-rock sastav za zreliju publiku, odraslu na njima i njihovim srodnicima, ali i “zacimati” klince, “napojene” mitovima i legendama iz Kulušića. U konačnici uputnije je potrošiti vrijeme uz korektan povratnički album Pixiesa nego uz (ne)djela njihovih loših kopija iz indie-rocka 21. stoljeća, a to je uoči koncerta na INmusicu odlična vijest. Umjesto muzeja voštanih figura, Pixies su ponovo diskografski aktivan bend.