Nema dileme, da je sažetiji, opus Eeelsa – dvanaest albuma u dvadesetak godina - bio bi još kvalitetniji i čišči, no ni ovako nije loše, Dapače, “izvedba opominjajućih priča Marka Olivera Everetta”, naglašeno intiman set pjesama Eelsa, posve drugačiji od crnohumornog i pomalo bombastičnog avant-bluesa s prošlogodišnjeg albuma “Wonderful, Glorious”, iznova potvrđuje kako smo na dobitku kad god jadnog Everetta zadesi neka nova životna nedaća.
Bogu hvala, nitko iz njegove obitelji nije opet umro, ako uopće u njoj još ima živih, ali čovjek je prekinuo ljubavnu vezu, a njegov prolazak kroz rastanak zvuči kao da Paul McCartney režira Toma Waitsa na albumu kojim želi parirati “Watertownu”, remek-djelu Franka Sinatre iz 1970. godine.
Jednostavnija, posve primjerena usporedba je Markovih storija s recentnim albumom Becka pri čemu Hansen zvuči sjetno, ali i rasterećeno, a Everett poput crnog oblaka iz kojeg kiši li kiši.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....