PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Premda izborani i zgužvani, Stonesi još uvijek imaju mojo

Mjesecima najavljivan po austrijskim medijima kao “rock koncert godine”, nastup The Rolling Stonesa sada je iza nas.

Za publiku iz Austrije i Hrvatske koju je Mick Jagger, uz onu iz Mađarske i Srbije, također pozdravio, taj nastup bio je vjerojatno posljednja prilika da doživite Stonese uživo i na neki se način - premda uskoro možete hvatati Neila Younga i Erica Claptona u Beču, Pearl Jam i Johna Fogertyja u Trstu, The Black Keys i Pixies u Zagrebu, a nagodinu se u Europu vraća Springsteen - oprostite s onim što se kolokvijalno nazivalo zlatnim dobom rock’n’rolla kao velikom i značajnom erom popularne kulture 20. stoljeća.

Pedeset i kusur godina nakon prvih nastupa, kad su bili klinci zagriženi bluesom, jasno je da Stonesima, iako im se to često spočitavalo tijekom 80-ih i 90-ih, rock’n’roll - potvrđeno u Beču - nije samo posao nego i strast, ljubav i veselje koje ih goni da idu dalje i dulje od svih bendova.

Nisu još za otpis

Premda izgledaju naborano i zgužvano poput starih, izmučenih Indijanki, Stonesima je rock’n’roll eliksir mladosti iako je isti davno ubio Briana Jonesa. Watts je udarao po bubnjevima bez usporavanja i ispadanja iz ritma, Richards i Wood prašili gitarama kao da se ponovno moraju dokazivati nekome tko nema pojma što je to rock’n’roll, a i Darryl Jones je imao briljantnih dosega, posebice u “Miss You”. I možda u tome i jest poanta.

Stonesi se stvarno više ne moraju dokazivati nikome, ali žele potvrditi sebi da još mogu biti “najveći rock’n’roll cirkus na svijetu”. Doduše, kupuju publiku manje-više istim trikovima već tridesetak godina i po klubovima ćete naići na opasnije i opakije ili interesantnije i uzbudljivije bendove. Stonesi već godinama “igraju sami sebe u filmu zvanom rock’n’roll”, no dovoljno su atraktivni i zabavni, posebice za publiku koja želi dobro poznati “bečki i restani”, a ne neko novo ili nepoznato jelo.

Koja iz Dicipline i Gile iz Orgazma

Na regularnoj bini bez novotarija, samo s gigantskim videozidovima za komotno gledanje, teško je ne biti na strani Stonesa. Jer su izdurali toliko dugo. Jer su odlučili blues i rock’n’roll svirati dokle god ih noge drže, a srce bije. Jer još znaju glazbom i pojavom razveseliti i razgaliti milijune ljudi. Jer još imaju “mojo” koji ih je zarazio kao klince. Jer još nisu za otpis iako je prvi dio koncerta bio ugrijavanje starih kostiju.

No fanovi poput Koje iz Discipline i Gileta iz Orgazma na koje sam naletio poslije koncerta bili su zadovoljni. Kao i većina od šezdesetak tisuća prisutnih koji su se došli zabaviti uz dobro poznati repertoar i štoseve Stonesa kojima se osmijeh nije skidao s lica. Ubijte me, ali ja vjerujem da oni i danas uživaju u rock’n’rollu i onome što rade.

Koncert su do prvog vrhunca doveli garage-rock klasik “Get Off Of My Cloud” i napeta “Out of Control”, nakon koje je fino legao glasoviti country-rock “Honky Tonk Women”, zahvaljujući i doprinosu dugogodišnjih “compadresa”, pijanista Chucka Leavella i saksofonista Bobbyja Keysa. Keith je potom svojim šarmom kupio publiku pjevajući “You Got The Silver” i “Can’t Be Seen” da bi se bendu u “Midnight Rambler” pridružio Mick Taylor, gitarist koji je iz Stonesa otišao ranih 70-ih da ne zagine od droge.

Smiješno je što Mick Taylor - premda nema toliko bora, ali definitivno i ne može, za razliku od ostalih Stonesa, stati u odjeću iz srednje škole - izgleda starije i od Wooda i od Richardsa. Zdrav život možda i nije tako zdrav koliko su to, izgleda, poroci Keefa i Rona. Zauzvrat, gitarom je u tom gotovo petnaest minuta dugom i teškom bluesu pržio gotovo poput Jamesa Williamsona s The Stoogesima prošle godine na INmusicu. Bio je to najveličanstveniji trenutak bečkog koncerta Stonesa.

Dijabolični Mick

S dirljivo nježnom “Gimme Shelter” u kojoj i danas, kao i koncem 60-ih, valja tražiti utočište od suvremenih zala počeo je finale tijekom kojeg su nam u facu eksplodirale “Jumpin’ Jack Flash” i “Sympathy For The Devil”. U njima se Jagger ponovno ukazao kao jedan od najdijaboličnijih likova u povijesti rock’n’rolla.

Nije se pravo ni oprostio od L’Wren Scott, a već ljubi četrdesetak godina mlađu. Degutantno? Možda, ali kao frontmen je nenadjebiv baš kao što je teško dostižno bilo i posipanje publike prahom zvanim “Brown Sugar”. Osim ako se ne zovete Bruce Springsteen.