Primadona Dubravka Šeparović Mušović nacionalna je prvakinja u zagrebačkom HNK s diplomom arhitekture i Muzičke akademije. Ovo joj je ljeto radno; sudjelovala je u otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara, koje se prvi put zbog Covida dogodilo u staroj gradskoj luci. Nakon toga u Rijeci je 30. srpnja debitirala kao Cornelia u Handelovu “Juliju Cezaru”, a sljedeće će ljeto gostovati s njome na finskom opernom festivalu Savonlinna.
18. kolovoza bit će u programu “Dubrovnik na glazbenoj hridi” koji okuplja ansambl dubrovačkih glazbenika i gdje je vokalna solistica uz solo instrumentaliste Vedrana Kocelja (truba) i Filipa Merčepa (ksilofon). Predstavit će se s Mahlerovim ciklusom Rückertlieder kojeg je već pjevala i zadovoljstvo joj je što je u prilici to maestralno djelo više puta izvesti.
Posebno je veseli suradnja s maestrom Fačinijem jer je s njim prije dvije godine, također na Dubrovačkim ljetnim igrama, izvela Beriov Folk Songs, a taj je koncert i sve što mu je prethodilo bio u znaku iznimne pripremljenosti maestra Fačinija.
Bez grandece
- Maestro Fačini pomaže mi doseći one vrhunce kojima mi umjetnici uvijek težimo. Naime, nije sam lijepo pjevanje i čista intonacija pjevačev cilj, već susret kroz muziciranje s nečim većim od nas samih.
To se događa rijetko, a dobar dirigent je izuzetno važan, zato od koncerta 18. kolovoza očekujem puno, ali ne s imperativom “moram”, već s iščekivanjem uzvišenog muziciranja u čemu, vjerujem, puno će mi pomoći i samo mjesto i maestro Fačini - govori mezzosopranistica koja je za vrijeme izolacije sudjelovala u izvedbi pjesme “Sinoć kad sklopih oči”, koju su nekoć pjevali klapa Maestral i Frano Lasić u Zafranovićevu filmu “Okupacija u 26 slika”, a za pandemije ona je ujedinila poznate i nepoznate Dubrovčane, profesionalne pjevače i pjevače amatere. Mnoge je ljude silno ganula ta izvedba u kojoj su se našli i Frano Lasić, Andrija Jarak, naš diplomata u Velikoj Britaniji…
- Razveselio me poziv gospara juniora Jusića da sudjelujem u toj izvedbi. Bojala sam se da će moj glas odskakati od ostalih jer sam ipak operna pjevačica, ali na kraju je sve tako dobro složeno da je u prvom planu vidljivo zajedništvo, a tek onda glasovi, što smatram da je ispravno - razmišlja.
Pjeva i u crkvi
Iako je operna primadona, nacionalna prvakinja Opere, nema kompleks uzvišenosti. I dalje pored spomenutih prigoda ponekad, baš kao što je to činila za studentskih dana, pjeva u zboru crkve Sv. Petra u zagrebačkoj Vlaškoj.
- Moji pjevački počeci vezani su za pjevanje u crkvenom zboru. U Dubrovniku sam bila član Katedralnih madrigalista koje je vodila legendarna Margita Cetinić. Ona me uvijek poticala da pjevam solo i njoj mogu biti zahvalna što sam otkrila svoj pjevački talent.
Kad sam kao mlada studentica došla u Zagreb, bilo mi je neobično ići na misu, a da ne pjevam u zboru i solo. Tako sam otišla u crkvu Sv. Petra i tamo se uključila u zbor. Imala sam prilike puno pjevati solo, što me posebno ispunjavalo i kasnije odredilo da umjesto arhitektice postanem pjevačica. Nakon skoro 30 godina, nakon preseljenja, dogodilo se da opet spadam pod župu Svetog Petra.
Odmah sam pojurila na svetu misu i srela mnoge drage ljude. Neobično bi mi bilo sjediti na klupi i slušati misu, kad znam da moj glas može pomoći u zboru, a i tko pjeva, dvostruko moli - vjeruje primadona.
Rodom iz Dubrovnika, iako je išla u glazbenu školu i pjevala u katedralnom zboru, ipak je prvo upisala studij arhitekture u Zagrebu na kojem je diplomirala 1993…
- To je uvijek svima jako zanimljivo, vjerojatno zato što je arhitektura izrazito težak studij i za njega također treba postojati talent. Mene je u pjevačke vode odvukla želja ka istraživanju drugog talenta, onog pjevačkog. Ali upute oca su bile vrlo jasne, prvo završi arhitekturu pa onda pjevaj. Biti pjevačica mojoj obitelji se činilo vrlo nesigurnim, pa je i podrška izostala.
Uglavnom, upisati se na studij Muzičke akademije nakon završene arhitekture jedno je od najtežih iskustava.
Imala sam osjećaj da se moj mozak potpuno mijenja i prelazi na neku potpuno drugu logiku. Bila sam čudna svim studentima glazbe, a i oni meni. Moja analitičnost i disciplina nisu išli uvijek zajedno s opuštenosti i igrom u glazbi.
Opuštenosti i igri trebala sam se tek naučiti - govori primadona koja pripada liječničkoj obitelji te u takvom okruženju nitko nije isprva previše obraćao pažnju na njezin talent.
- Moj je otac Marko bio ugledni liječnik, a moja sestra Jadranka Šeparović Hanževački je vodeći kardiolog u Hrvatskoj.
Dakle, bila sam uljez u obitelji. Po cijele dane sam pjevala i nitko me nije shvaćao ozbiljno. Kad sam upisala Muzičku akademiju, tata je uglavnom prigovarao, a majka Blaženka je to smirivala i gurala dalje. Godine su prolazile i na moje predstave i u Hrvatskoj i u inozemstvu tata nije dolazio, sve do Bizetove “Carmen” 2007. godine.
Tada je opet bio nezadovoljan jer je očekivao Carmen u suknji, a ja sam bila Carmen u hlačama. Gledao me zatim kao Kundry u Wagnerovu “Parsifalu” 2011. i otada je počeo dolaziti na predstave. Uživao je u mojem pjevanju i kada se razbolio od Alzheimera.
Jednom nakon koncerta vidjela sam suzu u njegovu oku, što je za Korčulanina iz Blata prava rijetkost. Shvatila sam da mu je žao sto me od početaka nije podržavao, i ta suza izbrisala je u meni svu gorčinu. Umro je prošle godine na svoj 82. rođendan i svaki put kad sam nervozna prije nastupa pozovem ga u svoje srce da me zagrli - sjeća se oca koji je dok je bila mala, kao i cijela obitelj, uživao u Novogodišnjim koncertima iz Beča. Tada bi se razmakli fotelje i kauči i svi bi plesali valcer “Na lijepom plavom Dunavu”.
Verdi o odnosima
Na Muzičkoj akademiji diplomirala je 1998. i zapravo je prije nego domaća počela njezina inozemna karijera. Godine 1999. debitirala je ulozi Carmen u Pragu, ulozi koju će više puta kasnije pjevati, i ponovno u premijeri u zagrebačkom HNK koja se najavljuje za ovu jesen. Praški debi otvorio joj je vrata međunarodne karijere, a 2001. zaposlila se u HNK u Zagrebu. Petnaestak godina paralelno je radila na domaćim i stranim pozornicama.
- Bilo je to jako naporno razdoblje. Nije bilo naporno samo pjevati, već su iscrpljujuća bila i putovanja i usamljenost koja ih je pratila. Zatim audicije koje su izrazito stresne; dođete u neki grad, otpjevate između stotine pjevača i vratite se nazad. Mi u Hrvatskoj nemamo niskobudžetne letove niti mrežu vlakova, tako da sam na putovanja mnogo i potrošila. S druge strane, željela sam da moja djeca imaju dobro obrazovanje i bila sam pritom svjesna da se s njima u tom smislu moram i baviti. Ta rascijepanost između karijere i obitelji počela me jako umarati i činiti nervoznom i neispavanom… - iskreno će.
Pored Bizetove “Carmen”, neke od uloga koje je najviše puta pjevala na različitim pozornicama su Amneris u Verdijevoj “Aidi”, princeza Eboli u Verdijevu “Don Carlosu”, Adalgisa u Bellinijevoj “Normi”. U HNK je nedavno prvi put radila Azuscenu u “Trubaduru”.
- Svaka uloga je važna jer iz nas umjetnika iščupa neko novo unutarnje ja. Pjevajući različite uloge, imamo priliku puno učiti i o nama samima, a i svaki libreto izvrsna je knjiga s uputama za život. Svi veliki kompozitori dobro su poznavali život i utkali ga u svoje opere. Ako želite saznati o međuljudskim odnosima, gledajte i slušajte Verdija, ako želite spoznati mračne tajne naše psihe slušajte Straussa.
Na tragu toga, volim svaku ulogu koja mi dolazi - govori primadona koja je 10 godina provela u državnoj operi u Pragu, gostovala redovno u njemačkom gradu Saarbrückenu, pa u Operi u Grazu, u Volksoperi u Beču, bila je u Pekingu na prvoj kineskoj izvedbi “Salome” Richarda Straussa, pa u Gärtnerplatztheatru u Münchenu..
- Svaki nastup u kojem sam dala cijelu sebe bio je važan. Ne želim gledati unatrag, već smatram da su preda mnom novi izazovi jer sam sa svojim glasom konačno na “ti”, dobro smo se upoznali i sad ćemo dugo biti prijatelji - otkriva mezzosopranistica koja na pitanje o favoritima dirigentima i suradnji s njima nastoji ostati u rukavicama.
- Moram odgovoriti diplomatski jer ne želim nikoga zaboraviti. Svaki susret je ostavio traga na mom pjevanju. Hrvatska ima divne talentirane pjevače, i režisere, i dirigente, i za svakog ima i treba biti mjesta da se razvije u svojoj punini. Ipak, dužnost mi je spomenuti da sam gotovo sve nagrade ostvarila u ulogama u nastupima kojima je dirigirao Nikša Bareza, da sam s maestrom Mladenom Tarbukom imala niz uspješnih koncerta.
Tu su svakako i maestro Ivan Repušić, Tomislav Fačini, Ivan Josip Skender, s maestrom Ivo Lipanovićem sam također lijepo surađivala. Na oproštajnom koncertu karijere pok. maestra Vladimira Kranjčevića ostvarila sam dosad najbolju izvedbu Verdijeva Rekvijema. Uz maestra Lorisa Voltolinija ostvarila sam najbolje interpretacije Eboli i Azucene - prisjeća se.
Kako danas izgleda život nacionalnog prvaka opere kojeg vjerno prati klub ljubitelja Opere HNK…
Vidjeli se u avionu
- To je rad i samo rad. Svakodnevno vježbanje i promišljanje, razmišljanje po cijele dane o tehnici i ulozi. Uvijek nešto planiram i vizualiziram, rijetko odlazim na kave, ne volim duge razgovore… S publikom sam vezana jer oni mi daju snagu i s poštovanjem se odnosim prema njima. Kad mi pišu u inbox ili ostave komentar na Faceu uvijek odgovaram, barem s jednom riječju, a to je - hvala.
Udana je, majka dvoje djece… Suprug Zlatko je privatnik i potpuno uronjen u svoj posao.
- Na početku mi je puno pomagao i odlazio sa mnom na audicije, ali u jednom trenutku sam osjetila da mi ne treba više takva podrška već mi je bilo važnije da je doma s djecom dok sam na angažmanu izvan svoje matične kuće. Od svog supruga puno učim o brzom rješavanju problema, brzom donošenju odluka, sagledavanja budućnosti.
Upoznali smo se davne 1989. u avionu iz Dubrovnika do Zagreba, ali to je bilo tek poznanstvo koje je čekalo 10 godina da se okruni brakom. Imamo dva sina: Din (19) završava prvu godinu studija na Ekonomskom sveučilištu na engleskom, a Denis (15) je druga godina gimnazije. Prošla nam je godina bila iscrpljujuća. U samo 4 mjeseca naglo je preminuo suprugov brat, zatim moj otac, njegov otac, dok je moja majka imala tešku operaciju pri kojoj joj je izvađen tumor od 8 kg - zbog smrti u obitelji je otkazala premijeru “Trubadura” u matičnoj kući, a svu tugu zbog gubitka oca izrazila je kroz Straussovu Klitemnestru u “Elektri” u kojoj je debitirala lani u svibnju.
Većina ljudi veli da ne voli operu, a u biti nikada nisu bili u kazalištu gledati je ili su bili jednom, otprilike, na silu k’o djeca. A onda kada dođe Zagreb Classic 3000 ljudi na travi sluša operu u Zagrebu.
- Opera nije za samo za elitu niti samo za obrazovane. Način na koji se ona u javnosti prezentira je vrlo bitan. Potrebno je raditi na obrazovanju mladih i stvarati novu publiku. Kao studentica nastupala sam za djecu. Tada sam naučila da ako ih ne zaokupiš u prvih 10 minuta, nećeš više dobiti priliku za popravak. Počinju pričati i šuškati bombonima… Dakle, na sceni u svakom slučaju trebaš izgarati kao nogometaš ili rock-zvijezda. Dati cijelog sebe - njezino je iskustvo.
Najbolji savjet
U formiranju velikih uloga ključnu ulogu u njezinu životu imala je i mezzosopranistica, primadona Ruža Pospiš Baldani i njezine riječi su joj od velike koristi…
- Najbolji savjet koji mi je dala bio je: Dube, samo pjevaj! Dugo nisam shvaćala zašto mi tako jednostavne stvari govorili. Ali doista je tako.
Kad sam počela otkrivati svoj talent, tada sam samo pjevala. Onog trena kad sam se počela obrazovati te kasnije u karijeri, puno sam razmišljala o frazi, o pripremi za neki visoki ton, o dirigentu, o režiseru, i sve to poloviti bilo je nekad i iscrpljujuće. Shvatila sam tek sada da uistinu trebam samo pjevati. Glas je sazreo, našao svoje mjesto u kojem najbolje zvuči, znam koje su mi prednosti a i mane, i sad samo pjevam!
Treba li operne pjevače češće pozivati u emisije, pa i zabavne. a ne ih doživljavati u javnom smislu kao porculanske figurice kojima nije mjesto izvan vitrine?
- Smatram da su društvene mreže odigrale svoje. Svi znamo gdje je tko i što radi. Pjevači ne mogu više biti figure jer moraju biti na tržištu i pratiti tokove tržišta i prilagođavati se - govori primadona, koja napominje dodatni izazov uoči jesenske premijere “Carmen u Zagrebu”.
- Izazov je Covid i kako s njime nastaviti dalje u opernim izvedbama. Svi smo znali da operu čeka preokret, a da će biti ovakav, nije se moglo ni po čemu pretpostaviti - zaključuje.