Rekao bih da su moje pjesme nastajale unatoč problemima koje sam imao - nije to Jeff Tweedy izjavio prije tjedan dana, zarad novog solo albuma koji je sa svojim sinovima Spencerom i Sammyjem snimio za prvog pandemijskog lockdowna, nego mi je to kazao uoči koncerta njegovog benda Wilco na Zagrebačkom velesajmu 2012. Taj njegov američki bend, podcijenjen onoliko koliko je engleski Radiohead precijenjen, prošle godine je objavio album "Ode To Joy", tiho slavlje malih životnih radosti i sitnih svakodnevnih užitaka kod kuće i oko nje, u krugu obitelji i bliskih prijatelja, a koje čovjeka mogu održati normalnim, čak i kad mu je život rastočen političkim i ekonomskim kaosom te kroničnim bolestima koje Tweedyju nisu nepoznanica.
U međuvremenu to "staro normalno", kao nekoć direktivom komunističke partije SSSR-a ili ukazom nacističke stranke Njemačke, zamijenjeno je zbog pandemije "novim normalnim" na koje nikako da se naviknemo. Vjerojatno nikada ni nećemo, a dokad će trajati, nitko nema pojma. Ono što je ipak uputno činiti jest da pazimo na sebe i druge, da budemo odgovorni, da se prilagodimo i da jedne radosti zamijenimo drugima umjesto da egoizmom pridonosimo da se drugi razbole, a onda možda i umru.
Nije da ne volim odlaziti na koncerte i intenzivno se družiti s ljudima, ali mi je nepojmljivo kako se netko ne može zabaviti nekom kućnom aktivnošću. Nitko ne mora biti toliko talentiran da kod kuće snimi ovako krasan album kojim otac americane sebi, svojima i svima drugima nudi terapeutski učinak, ali teško je razumjeti zašto je mnogim ljudima toliko mrsko doma slušati glazbu, čitati knjige i stripove, virtualno obilaziti galerije, uživati u filmovima i serijama, kuhati i usput nešto pijuckati.
Mir i sklad
Uostalom, još nam uvijek nije zabranjeno kafenisati pa i popiti koje pivo s prijateljima jer ako to činimo na terasama barova nećemo ni sebe ni druge izložiti riziku oboljenja od korone. Jesen je ove godine jako topla, a ni zime nisu što su nekoć bile.
U redu, mladima neizlasci po noćnim klubovima teže padaju nego sredovječnim muškarcima poput potpisnika ovih redaka, ali ne razumijem zašto bi itko išao na narodnjake i u "starom normalnom", a i mladost im je još i sada manje uništena nego mojoj generaciji. Spomenut ću samo JNA koja mi je otela četrnaest mjeseci života u najljepšim godinama i rat koji nam je uništio prosperitet, stabilizacije i tranzicije, redukcije i nestašice pa nismo toliko kukali. Pri tome nismo ni sanjali tehnološke spravice koje omogućavaju ljudima da slušaju, čitaju i gledaju što žele i kad žele te komuniciraju s kime i kad god žele.
Eto, tko vam brani da malo prikočite i na miru preslušate "Love Is The King" mog vršnjaka Jeffa Tweedyja. Ta njegova naizgled skromna i nenametljiva, ali zapravo iskrena i velika oda ljubavi proizvod je unutarnjeg mira i sklada koji je iznašao unatoč ludilu koje je zahvatilo svijet. Naravno da mu nedostaju turneje i putovanja, ali ne kaže se bez razloga da je čovjek najprilagodljivija životinja. Stoga je Tweedy, kad već ne može nastupati uživo, neplanirano snimio album na kojem, unatoč svemu, slavi život.
Radost i sjeta
Nigdje izravno ne spominje pandemiju i karantenu kao uzroke nastanka ovih pjesama, ali one se u stihovima "Sve u svemu, ipak se zabavljam/Bivajući živ/I ne želim umrijeti" iz pjesme "A Robin Or A Wren" snažno reflektiraju, dok se stihovima "Loš mi je dan danas/Teško izdržavam na ovoj osami/Biti udaljen uvijek stvari čini gorima" u pjesmi "Bad Day Lately" ne žali na "kućni pritvor" nego prisjeća kako mu je znalo biti kad ga daleko od kuće more migrene zbog kojih pati veći dio života. Bit će da oni koji su prošli ozbiljne bolesti i tegobe lakše prihvaćaju i ovaj usud pa tako i u Tweedyjevim promišljanjima slatkoću prati gorčina, radost slijedi sjeta.
No tako to biva, osim ako ne smatrate da baš uvijek morate biti sretni i veseli, ali onda ste ili bedasti ili razmaženi ili živite u svijetu reklama, a to vam dođe na isto. Stoga, ako baš niste bolesni, siromašni ili nezaposleni, prestanite gunđati zbog gubitka jednog dijela komocije i time dosađivati sebi i drugima. Evo vam Jeffa Tweedyja kao kantautora koji na "Love Is The King" utjelovljuje neke od najboljih osobina Dylana, Lennona i Younga iz 70-ih pa provedite narednih 39 minuta svog života u nečem smislenijem od vjerovanja da je život torta sa šlagom.