Koncerata gotovo nema, no albumi uglavnom redovno izlaze pa je pravo vrijeme i za nešto zahtjevnija izdanja poput albuma “A Hero’s Death” uz čije se pjesme ovaj slušatelj prisjetio nastupa irske grupe Fontaines D.C. na prošlogodišnjem INmusicu. Tamo su stigli malo nakon objave albuma “Dogrel”, najboljeg inozemnog glazbenog debija 2019. godine; žustrog i brzog, nervoznog i britkog te bliskog prvim albumima engleskih Idlesa i američkih Parquet Courtsa, počecima Arctic Monkeysa i The Strokesa, ali i Wirea, Joy Divisiona, Televisiona, Public Image Ltd i Gang Of Foura. U gomili novijih post-punk bendova petorica studenata glazbenog koledža iz Dublina izdvajali su se subverzivnošću, modernošću, originalnošću i porukama poput “idiot je onaj kome edukacija određuje kako da razmišlja” te željom da na tragu uzora kreiraju prepoznatljiv zvuk, stil i sadržaj.
Nastupi u Hidden Stageu su čak nadmašili visoka očekivanja jer je iz njihovih tijela i instrumenata pokuljala neukrotiva energija i buka zbog koje je i razglas dva puta kolabirao preko čega su prešli kad da je to normalno i svoj nastup pretvorili u “the moment” INmusica 2019. Lako se mogao steći dojam da je na koncertu Fontaines D.C. na Jarunu bilo važno biti kao i, onome tko je imao prilike, na prvim koncertima Joy Divisiona, The Falla ili The Curea kasnih 70-ih. Grian Chatten je neurotičan kao što je to bio Ian Curtis, nad*kan kao što je to bio Mark E. Smith, razjeban kao što je to bio John Lydon, a Fontaines D.C. samosvojni i uspješni u nastojanju da post-punk učine svježim, radikalnim i progresivnim kao 1979. godine. Njihov me nastup podsjetio i na 1989. godinu u kojoj sam se zauvijek zaljubio u Obojeni program, a na pamet mi je pao i John Peel koji je obožavao takve bendove.
Da je živ, često bi ih vrtio u nekoj od svojih emisija na BBC-u.
Desetak mjeseci poslije karantenu sam ubijao pisanjem, čitanjem, slušanjem ploča, gledanjem TV serija i dugim šetnjama sa psom po novozagrebačkim kvartovima uz radio BBC6, danas najbližeg onome što je kasnih 70-ih bio BBC1. U ovo nesretno, tjeskobno i idiotsko vrijeme, a u kojem je generacija članova Fontaines D.C. zatravljena nevjerojatno stupidnom i neukusnom muzikom, malo sam toga dobio od novijih pjesama i na BBC6, sve dok me početkom svibnja poput ekspresnog vlaka nije pogodila “A Hero’s Death”. Uz živčani ritam bubnjeva, mutan bas i nazubljene gitarske rifove, ali tek nakon nekoliko instrumentalnih “krugova”, Chatten u njoj manijakalno i opetovano deklamira refren “život nije uvijek isprazan”.
Praznina koja se ne da ispuniti
Slušajući u karanteni stihove te pjesme - “nemoj biti zarobljen u prošlosti”, “gledaj u svijetlu budućnost”, “sreća nije u tome da budeš sretan”, “nemoj lako odustati” i slične - čovjek bi mogao pomisliti da je posrijedi kakva self-help mantra. Ipak, već u startu, a pogotovo pri kraju te skladbe jasno je da život nije ništa osim praznine koju je nemoguće ispuniti. Posljednji stih “bila je to godina poruge, a sad su stvari postale ozbiljne” brutalno je suočavanje s istinom. Ako su vas još prošle godine uvjeravali da je skoro sve u životu bajno i na dohvat ruke, sad ste shvatili da su se s vama samo izrugivali. Nikad nije bilo lako, no bit će još i teže, a samo budale vjeruju da mogu ostvariti sreću. Pametni poput Borisa Perića i Tomislava Pletenca pišu knjige poput “Ne možeš ti to” (Naklada Ljevak).
A onda je koncem srpnja napokon izašao i album “A Hero’s Death” od čijih je prvih tonova u uvodnoj “I Don’t Belong”, koja zvuči kao da Ian Dury samrtničkim glasom recitira uz Sonic Youth, čujno da je posrijedi jedna velika “ne možeš ti to” poruka. Je*i ga, život je jači od čovjeka i njegovih nauma, a prije neizbježne smrti, nakon koje nema ništa jer i uskrsnuće je samo još jedna bajka, pretežito donosi nezadovoljstvo i patnju. Ako je na debiju “Dogrel” još bilo želje za uspjehom, nabrijanosti pa i optimizma, na “A Hero’s Death” pretežu klaustrofobija, depresija i tjeskoba, čak i kad slušatelja obasjaju lijepe melodije tamnog sjaja. Tako u “Love Is A Main Thing” Chatten deprimiranim glasom, uz repetitivan ritam i ulete turobne gitare, ponavlja “ljubav je najvažnija stvar” pri čemu nikoga ni ne pokušava uvjeriti da je to istina nego rezignirano zaključuje “uvijek sve isto, uvijek samo cmoljimo”. Fontaines D.C. definitivno nisu među onima koji misle da u ljubavi leži spas pa u “Televised Mind” objašnjavaju da je i ljubav samo proizvod televizije na kojoj su “ideali pretvoreni u kabare”, a televizijsko “oponašanje ljubavnog zova” ideal za naivne.
Tračak optimizma
Naći zrno optimizma na takvom albumu teže je nego spaziti iglu u plastu sijena pa “Oh, Such A Spring”, premda započeta lirski nježnom gitarom poput kakve davne ljubavne balade Led Zeppelina, biva dovršena stihovima “Oblaci se razilaze/Sunce je zasjalo/Gledam ljude kako idu na posao/Samo da umru/A ja bih da je opet proljeće” i to uz melodiju poput naopake “A Perfect Day” Lou Reeda. “Living In America” je poput noćne more, “I Was Not Born” na pola puta između monotonije i dešperacije, a “Sunny” mračnija i od olujne noći.
N
a koncu stoji odjavna “No” s opomenom da “nema smisla živjeti život u kojem su svi strahovi ispunjeni”. To je i najbolji opis ove hektične godine u kojoj je ono najgore možda ispred, a ne iza nas; godine u kojoj se cijela Zemlja zatresla od straha pred nevidljivim virusom, a životi nam i pojedinačno i kolektivno otišli k vragu.Neću reći da je “A Hero’s Death” plod pandemije korone, ali doista savršeno korespondira s ludilom u kojem smo se našli. Već dugo u rock i pop glazbi nitko nije zvučao deprimantno poput Griana Chattena koji tračak optimizma naznačuje tek u posljednjem stihu “čak i ako to ne znaš, ipak osjećaš”. Posljednji se put tako očajnim doimao Ian Curtis, ali unatoč tome nadam se da Chatten, inspiriran Yeatsem i Joyceom te irskim radničkim “doggerel” pjesništvom i američkim bitnicima, neće dići ruku na sebe.
Paradoksalno, Fontaines D.C. tako trpak i opor album objavili su samo sedam mjeseci nakon godine u kojoj su postali miljenici kritike i radija poput BBC6, bili nominirani za Mercury Prize i nastupili u pedeset gradova diljem svijeta, uključivši i Zagreb u koji rijetko navraćaju sjajni bendovi u usponu. No, kad čovjeka nešto muči, bolje da to izbaci iz sebe, nego da ga izjeda poput raka. Rezultat je jedan od najimpresivnijih “problematičnih drugih albuma” u povijesti rocka i perfektan soundtrack pandemijske godine jer u ovakvom svijetu i vremenu primjereniji su realna analiza i cinično pljuvanje nego lažna normalnost i imperativ sreće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....