Ako danas uopće ima politike u popularnoj glazbi, onda je mlaka i isprana. Zašto stati na pola puta? Britanska vlada mrzi siromašne, jer inače ih ne bi tako loše tretirala. Na djelu je klasni rat u ovoj zemlji, a ja o tome želim govoriti izravno", nedavno je u intervjuu britanskom dnevnom listu Guardian izjavio Joe Talbot, pjevač i autor stihova punk grupe Idles, osnovane 2009. godine u Bristolu.
U prvih sedam godina postojanja Idles, u prijevodu Besposleni ili Lijeni ili Dokoličari, opravdali su svoje ime i objavili tek tri EP singla da bi debijem "Brutalism" (2017.) više "zacimali" kritiku nego širu publiku. No drugim albumom "Joy As An Act Of Resistance" (2018.), također u koprodukciji veterana Nicka Launaya (Public Image Ltd, Killing Joke, The Birthday Party, Nick Cave And The Bad Seeds, David Byrne, BRMC), dospijevaju do petog, a s nedavno objavljenim albumom "Ultra Mono" do prvog mjesta britanske liste albuma.
Obiteljske tragedije
"Želimo promijeniti narativ. Biti subverzivni koliko rock bend to može biti, ali i omiljeni te iskazati suosjećanje. Nikada nisam rekao da potječem iz radničke klase", obrecnuo se Talbot na kritiku Jamesa Williamsona iz također mi dragog electro-punk dua Sleaford Mods iz Nottinghama, "ali dva člana Idlesa definitivno dolaze iz takvih kućanstava. Ne sakrivam se iza nadrealnih sranja nego jasno kažem u što vjerujem". Tako je i dio pjesama s albuma "Joy As An Act Of Resistance" bio obilježen teškom bolešću i smrću Talbotove majke.
Moždani udar je doživjela zbog preopterećenosti poslom koja ju je prvo gurnula u alkoholizam, a nakon smrti njenog supruga, odnosno njegovog očuha Talbot je na vlastitoj koži osjetio kako je to u današnjoj Velikoj Britaniji skrbiti o paraliziranoj osobi. Malo nakon toga rodilo mu se i mrtvo dijete. Tragične porodične priče, kao i one njegovog ukrajinskog prijatelja i imigranta Dannyja Nedelka iz benda Heavy Lungs te drugih pojedinaca, Talbot je pretočio u kritiku torijevaca i pripadnika visoke klase koji žele uništiti i javno zdravstvo, posljednje uporište nekoć jake britanske socijalne države. Nezapaženo nisu prošle ni poruke Idlesa o Brexitu, imigrantskoj krizi, tabloidnom novinarstvu, mačizmu.
Na tom je albumu Talbot, razularen i glasan poput rotvajlera puštenog s lanca, "fašistima u lice" lajao o tome kako je biti "šljaker na minimalcu, pas mješanac, kotačić stroja, smeće" dok su iza njega zrak rezale poput britve oštre gitare, a zidove mrvila luđačka ritam-sekcija. Njihova glazba ustrojena je po uzoru na The Birthday Party, The Fall, The Pop Group, Sex Pistolse, Big Black, Fugazija i Jesus Lizarda čiji pjevač David Yow gostuje na albumu "Ultra Mono", baš kao i jazz-pop pjevač Jamie Cullum.
Nevjerojatno je tako dvije oprečne persone - one sinatrinski umivene Jamieja Culluma i one mahnite Davida Yowa koji je na koncertu Jesus Lizarda prije trideset godina u zagrebačkoj Galeriji SC doslovce vadio napetu kur*inu iz hlača - okupiti na istom albumu, a i saksofona se dohvatio Caveov ađutant Warren Ellis. Bit će da Idles nisu luk i voda. Uostalom, beskompromisnošću i oštroumnošću drastično se razlikuju od bljutave naplavine suvremene pop glazbe, a da pritom nisu izgubili na zabavnosti i pozitivnosti. Nadodajte svemu tome zgađenost modernom civilizacijom, superbogatom manjinom, konzervativnim političarima i suvremenim kapitalizmom.
Na crti između beznađa i buntovnosti, lucidnosti i ludila, svadljivosti i argumentacije, ali bez tragikomičnih momenata, Idles su impostirali i novi, još žešći, brutalniji i brži, ali i atraktivniji album "Ultra Mono". Teško je, ako ne i nemoguće, razumjeti spočitavanja Talbotu da stihove piše poput slogana jer danas su jednostavnost i izravnost, bavljenje socijalnim neurozama i ekonomskim nekrozama nasušno potrebne. Ne samo popularnoj glazbi u kojoj se previše izvođača bave samima sobom i izoliranim mikrosvijetom, nego i cjelokupnom društvu koje ni u "staroj normalnosti" više nije bilo normalno, a kamoli u "novoj normalnosti" ostalo normalnim. Kako do vraga, naći išta pogrešnog u stihu "premorene medicinske sestre i učitelji rade dok ti propovijedaš politiku štednje" iz pjesme "Carcinogenic", kontrapunktiranog stihom "kako je to kad ti žilama teče plava krv?" iz naredne pjesme "Reigns".
Doba galame i zbrke
Upravo na toj razvalini između prekobrojnih premorenih i malobrojnih privilegiranih nalazi se britansko i većina društava današnjeg svijeta pa tako i hrvatsko. A i već dugo nisam čuo niti jedan tako nabrijan i katarzičan album, pogotovo ne od strane nekog novijeg benda. Da citiram poznanika Johna Robba, osnivača magazina Louder Than War i lidera post-punk benda Membranes: "Idles pjevaju o nadi, zajedništvu i pokušaju da se iznađe izlaz u doba galame i zbrke. To ih čini važnim. U moje vrijeme to bi bio punk, no Idles nemaju veze s punkom koji je pristao biti muzejski eksponat. Ovo je album današnjice koji otvara vrata u bolje sutra". Stari panker Robb učas je shvatio u čemu je poanta Idlesa i njihovog albuma "Ultra Mono".
Stoga se verbalni napad Jamesa Williamsona iz Sleaford Modsa na Joea Talbota "da je prisvojio glas radničke klase" iz koje ne potječe promašen, jer u konačnici njih dvojica bore se za više pravičnosti i uključivosti. A i danas je radnička klasa nešto posve drugačija nego u 20. stoljeću. Na toj crti je i Grian Chatten iz dablinškog post-punk benda Fontaines D.C., čiji je ljetos (također za diskografsku kuću Partisan) objavljeni drugi album "A Hero's Death" još jedan kandidat za izdanje godine. Idles, Sleaford Mods i Fontaines D.C. glazbeno su posve drugačiji od onoga što inače dospijeva u vrh top lista, jer uspijevaju nagnati slušatelja i na razmišljanje i na ples. Nude angažman, ali i zabavu. Urlaju iz petnih žila u lice gadova, a obazrivi su prema slabima. Pozivaju na revolt, no ne zapostavljaju užitak. Zastupaju ono što je socijal-demokracija zaboravila na nesretnom "trećem putu", a rock glazba zagubila proteklih petnaestak godina.
Pretpostavljam da bi Idlese obožavao i pokojni Joe Strummer, a slutim da ih cijeni i John Lydon, ali ta stara pi*da tako nešto nikome neće priznati, premda je posrijedi bend kakvog Velika Britanija nije imala posljednjih petnaest godina; barem ne tako kvalitetan, provokativan i popularan u isti mah. Stoga, jedino bitno što se ove godine dogodilo na top listama je što su Idles do broja 1, a Fontaines D.C. do broja 2 britanske top liste albuma dospjeli s bučnim, oštrim, nervoznim, gnjevnim i u odnosu na dominantan kurs popularne glazbe radikalno drugačijim, politički angažiranim i ljevičarskim albumima o potrebi uspostavljanja ekonomski pravičnijeg i socijalno osjetljivijeg društva u kojem solidna i sigurna egzistencija neće biti samo privilegij manjine. Pandemija će tu neravnotežu još i pogoršati pa je "Ultra Mono" Idlesa tim važniji album.