Jedan orkestar, pod maskama svakog petka u Lisinskom, koroni ne daje nikakvu šansu

Voljela bih znati kako se to Zagrebački filharmoničari čuvaju od napada pandemije. Veliki ansambl na okupu vježba i redovito nastupa i zasad nema naznake da će prestati, ako i on ne postane žrtva mogućeg općeg lockdowna. Svakoga petka eto njih na podiju Lisinskog oboružanih maskama i novim programima, a preko puta u dvorani dio nekadašnjeg brojnog slušateljstva koje, sudeći po ponašanju, koroni ne daje šansu.

Rekli bismo kap u moru oštećenih, jedna, ali vrijedna svakog poštovanja, baš kao i ona kojom, primjerice, plove beskućnici Gavelle u potrazi za prostorima u kojima bi mogli raditi. Da, i jedni i drugi rade, i još poneki koji imaju kakve-takve uvjete, i drže izvodilačkoj umjetnosti glavu iznad vode koja prijeti baš svakome tko se kreće.

Prošloga petka s našim su filharmoničarima brodila dvojica izvrsnih domaćih umjetnika, s pravom omiljeni gitarist Petrit Ceku i dirigent Alan Bjelinski.

Svirao se najprije općepoznati hit Concierto de Aranjuez Španjolca Joaquina Rodriga, a potom i glazba iz baleta "Peter Pan" Brune Bjelinskog.

Danas kultni i kanonski gitaristički koncert opće je mjesto autentične španjolske glazbe prošloga stoljeća, poletan i blag u evokaciji elegantne tradicije autorove domovine kojim je možda i svjesno zaobišao grozote koje su se u to doba u Španjolskoj događale. Idealan je za tankoćutne i virtuoznom tehnikom oboružane gitariste. A upravo je takav Petrit Ceku, koji pronalazi najfinije detalje svog velikog muzikaliteta u glazbi čiji je Andante stavak već odavno hit u raznim inačicama, od jazza do filma.

Odličnu suradnju bogato okupanim zvukom cijeloga orkestra na čelu s prvorazrednim engleskim rogom Žarka Antonića ostvario je Alan Bjelinski posvetivši se u drugome dijelu koncerta ekspresivnoj glazbi iz baleta "Peter Pan" svoga oca Brune Bjelinskog. Obojica su odveć rijetko pred publikom.

Da Alan nije samozatajan, a uporan čuvar i promicatelj Brunine glazbe, ostali bismo zakinuti za vedrinom obasjanu duhovitu glazbu jednog od prvaka hrvatskoga skladateljstva 20. st. A zbog čega Alan Bjelinski, temperamentni, svestrani i strastveni dirigent, nije češće pred publikom klasične glazbe, pitanje je za svakog organizatora od znanja i ukusa.