Platiš samo 25 eura i dobiješ pristup više od 2,4 milijuna zvukova koji su dio baze platforme Splice. Bilo da si u potrazi za dionicom klasičnog klavira, električne gitare, bongosa, viole, čela, kultne Rolandove mašine 808, ili vokalom koji šapuće, vrišti, recitira poeziju ili pjeva R&B melodiju - ovdje ćeš sve pronaći na jednome mjestu.
Potražnja za ovom platformom na hrvatskom je Googleu naglo porasla prošloga tjedna, kad je španjolski DJ i producent Adrian de la Vega optužio budućeg hrvatskog predstavnika na Euroviziji Baby Lasagnu da je u svojem instant hitu "Rim Tim Tagi Dim" plagirao jednu njegovu pjesmu. Lasagna je te optužbe odbio objašnjavajući kako njegova i Vegina pjesma imaju zajednički sempl, koji je on nabavio upravo na Spliceu.
Dva iskusna sugovornika - DJ, producent i vlasnik studija Cycle Jan Kinčl te producent i sound engineer Arian Vuica Strapazoot - objasnili su nam kako funkcioniraju ovakve platforme za download glazbe te zašto sempliranje nije krađa materijala, nego, ako se radi ispravno, prava zasebna umjetnost.
No prije razgovora s njima sam i sama, bez produkcijskog iskustva i sa znanjem koje stoji na jedva i temeljnom raspoznavanju pojmova nužnih za stvaranje glazbe, odlučila isprobati ovu platformu i vidjeti o čemu se radi.
Bazu zvukova moguće je pretraživati prema vlastitim potrebama; po žanru, ključu, tipu instrumenta. Cijela je platforma vrlo user-friendly, intuitivna i vrlo laka za korištenje, pa na njoj nisam imala baš nikakvih problema sa snalaženjem. Dapače, Splice mi je nudio vrlo jednostavna i pametna rješenja. Primjerice, jednom kad sam odabrala zvuk koji mi je zanimljiv, on mi je ponudio još cijeli niz sličnih zvukova oko kojih se onda može graditi neka pjesma.
Tri za jedan
Osim što je ova platforma baza semplova - dakle pojedinačnih kratkih glazbenih uzoraka najčešće u trajanju od nekoliko sekundi - na njoj se vrlo lako može isprobati i kako ti zvukovi zvuče u kombinaciji. Te korake za vas može odraditi čak i platforma sama: na svoju su stranicu vrlo uspješno integrirali umjetnu inteligenciju te nude opciju preko koje je dovoljno odabrati žanr da biste dobili kombinaciju tri sempla koja zvuči sasvim solidno.
I sama sam tako pokušala napraviti dio pjesme. Najprije sam Spliceu javila da želim stvar koja se žanrovski uklapa u okvire soula, nakon čega mi je on izbacio kombinaciju semplova bubnja, piano dionice i basa. Sama sam odabrala vokal koji mi se svidio i još jedan efekt, koji je, usput rečeno, na Splice stavio DJWS, odnosno DJ White Shadow, najpoznatiji po tome što je producirao "Born This Way" i "Artpop", albume Lady Gage. Jednom kad je moja buduća pjesma imala pet slojeva, malo sam prilagodila njezinu brzinu (jedva čujno sam je usporila) te malo utišala posljednji sloj koji sam dodala.
I to je bilo to.
U nekoliko klikova i ne više od nekoliko minuta na ovoj platformi imala sam gotovih 15 sekundi svoje pjesme. Moj je uradak sada bio spreman za izvoz u neki "pravi" program za produkciju glazbe, za igranje s postojećim i dodavanje dodatnih elemenata, filtera i sličnog te produljenja njegovog trajanja i stvaranja fabule. Ovaj moj isječak, doduše, zvuči mi malo generički, no po tome se nažalost ne razlikuje od hrpe današnje legitimno izdane glazbe. No u njemu čujem i potencijal te vjerujem da bi materijal u nekim vještim rukama i mogao dobiti svoju dušu.
Nije tako jednostavno
Iz svega toga, ovako na prvu čini se da je sa suvremenim alatima vrlo jednostavno napraviti pjesmu. Proces je izgledao kao igra, slaganje kockica. Pa, koliko je danas uobičajeno da glazbenici rade pjesme na ovaj način, tako da jednostavno slažu postojeće dionice nekih instrumenata koje skidaju s interneta i eventualno ih minimalno nadograde? Ovo pitanje postavljamo Janu Kinčlu.
- Sempliranje je forma umjetnosti koja je dublja od jednostavnog korištenja tuđe glazbe ili skidanja semplova s interneta. Ako se izvede dobro, radi se o rekontekstualizaciji komada glazbe iz određene ere i približavanju novom krugu slušatelja iz iduće ere ili drugog žanra/tržišta. Stvara se svojevrsni "kulturološki most" koji povezuje različite glazbene trenutke. Među meni dražim primjerima je "Buggin‘ Out" od A Tribe Called Quest, u kojem se nalazi legendarni sempl kontrabasa s jazz ploče Jacka DeJohnettea iz sredine 70-ih. Danas ima puno ljudi koji vlastite glazbene dionice nadopunjuju loopovima s interneta, mislim da to nije posebno problematično. Međutim, bazirati svoju glazbu u potpunosti na nečemu što bilo tko može skinuti s interneta i doći do istog rezultata nema smisla. Ja to čak i ne zovem rađenjem glazbe, to je igranje Lego kockicama - potvrđuje Jan moj osjećaj da je ono što sam napravila bilo prelako da bi bilo pretjerano vrijedno.
A Arian Vuica nam detaljnije objašnjava što sve zapravo može biti sempl i u kojim pak slučajevima glazbenici obično posežu za digitalnim bazama poput Splicea.
- Sempl, primjerice, može biti samo kratki snimljeni udarac bubnja ili trzaj gitare. Danas je gotovo sva glazba kreirana od semplova, bilo da se radi o kratkim, takozvanim "one shot" semplovima, ili semplovima u čijem snimanju sudjeluje više instrumenata ili čak cijeli orkestar, a takve snimke mogu težiti i do nekoliko desetaka gigabajta. U praksi je, prema mojem iskustvu, najčešće slučaj da se popratni instrumenti i vokali snimaju uživo, a, ovisno o žanru ponekad to budu i bubanj i bas. Čak i metalci danas trigeraju semplove s odsviranim dionicama gitare. Sampling je danas sve - kaže Vuica i dodaje da je velika prednost alata kao što je Splice lakoća pristupa hrpi snimljene glazbe te brzina pronalaženja točno onoga što ti je potrebno.
- Kad gledam na taj način, smatram da je svaki alat kojim se možeš koristiti da ti pomogne u kreaciji dobrodošao - nastavlja.
Vuica i njegov kolega Filip Gežin autori su beatova za brojne domaće i svjetske (t)rap zvijezde. Jedan od naših najpoznatijih beatmakera je i Koolade, koji je surađivao sa svim respektabilnim imenima hrvatskog rapa. Njihov je posao stvoriti dionice neke pjesme, no obično ih stvaraju ekskluzivno za jednog izvođača ili stvar. S glazbom koja je na Spliceu stvari funkcioniraju drugačije.
- Tamo svoju glazbu uploadaju svi koji za to imaju interesa, od pojedinačnih korisnika hobista i profesionalaca do kompanija koje se bave isključivo time - objašnjava Jan Kinčl, a u njegovom se odgovoru krije i tumačenje toga kako sam ja u svojoj "pjesmi" uspjela imati sempl čovjeka koji je producirao Lady Gagu.
A autorska prava?
Osim toga, stvar funkcionira tako da svatko tko plati pretplatu ima pravo glazbu koju je "skinuo" koristiti u koje god svrhe želi.
- Nemaš nikakvu obavezu potpisivanja autora sempla jer, jednom kad ga kupiš, uglavnom pod Terms & Conditions piše da je u cijenu paketa uključeno korištenje u komercijalnoj glazbi. To znam jer smo u studiju imali neke marketinške projekte u kojima smo koristili takve semplove i morali smo biti sigurni da je pravno sve pokriveno - kaže Kinčl.
Iako obojica razumiju i ne osuđuju korištenje servisa kao što je Splice, dva se producenta slažu da on nikako nije dovoljan za stvaranje kvalitete.
- Osobno mi je veće zadovoljstvo kada nešto sam odsviram ili sekvenciram. Ali daleko od toga da mislim da je nešto krivo u tome da se koriste već odsvirani semplovi. Na kraju dana, i ljudi koji rade te semplove su plaćeni za to - kaže Vuica.
Slično misli i Kinčl.
- Mislim da je zbog tih online baza semplova danas ljestvica za napraviti "pjesmu" toliko niska da smo zatrpani brdom generičke glazbe kroz koji se dobra glazba teško probija. Međutim probije se, ima odličnih autora koji se i dalje trude razviti neki svoj potpis, i u pravilu je to glazba koja dulje ostaje u životima slušatelja - zaključuje.
Je li "Rim Tim Tagi Dim" na toj strani kvalitete i dugovječnosti, svatko može odgovoriti za sebe, no ova pjesma, barem za sada, više nego dovoljno ispunjava svoju funkciju - slušljiva je, zabavna, ima poruku i njezin izvođač ima stila. A svakako joj je bonus i što je potaknula raspravu postoji li danas uopće original ili je samo važno tko je što bolje upakirao.